Hrvatska nogometna reprezentacija ovaj tjedan dolazi u Kairo, a tamo će je dočekati jedini hrvatski trener u egipatskoj ligi, Kruno Jurčić (54), na klupi trećeplasiranoga Pyramidsa iz Kaira.
– Moj klub je među tri najbolja u Egiptu. Najveći je Al Ahly, on je afrički Real Madrid, 60 posto Egipta navija za taj klub koji dominira domaćim nogometom, a usto je i osvajač afričke Lige prvaka. Al Ahly redovito nastupa na klupskom SP-u, i doista je institucija. Drugi je najveći klub Zamalek, koji također ima veliku tradiciju. Za njega navija 20 – 30 posto ljudi u Egiptu, a preostalih desetak posto raspoređeno je na sve ostale klubove – počeo je svoju priču Jurčić, pa nastavio:
Još nemamo trofej
– Pyramids je klub koji je stvorio strani kapital, a osnovan je 2018. godine, dakle riječ je vrlo mladom klubu. Moj gazda je građevinski biznismen iz UA Emirata, a u samom početku, kada se Pyramids tek stvarao, predsjednik kluba bio je Turki Al- Sheikh, jedan od najutjecajnijih Saudijaca. Kako je klub nedavno osnovan, on nema tradiciju pa nemamo ni baš puno navijača. Pyramids sada traži mjesto među tri najbolja kluba, mi u kratkoj povijesti nemamo nijedan trofej, i žarko ga želimo. Sa mnom u stožeru su moj prvi asistent Josip Omrčen Čeko, kondicijski trener je Zvonko Komes, a tu je i mladi kondicijski trener Marin Mandarić. U Pyramidsu je prije pet godina uspješno radio Ante Čačić, zajedno s Ivicom Sertićem i Royem Ferenčinom. Ljudi ovdje o njima govore s respektom, pa onda je i nama lakše.
GALERIJA Svi dresovi vatrenih kroz povijest
Prije nešto više od mjesec dana otišli ste u Egipat. Da niste bili tako nestrpljivi da počnete raditi, možda biste danas bili kandidat za Dinamova trenera?
– Ja sam davno neke stvari prelomio. Dosta sam realističan, to je osnovna polazišna točka da možeš normalno funkcionirati. Već sam bio rekao kako nisam bio previše zainteresiran za povratak u hrvatski nogomet. Kad je mlađi ili u fazi dokazivanja, čovjek prijeđe preko puno stvari. Možda neke stvari i ne kužiš, pa to onda ide nekako. Sada bih tu teško funkcionirao, posebno što se tiče Dinama. Kada sam se bio vratio iz Emirata, imao sam ponudu da preuzmem Dinamo. Međutim, znam što mi nosi angažman u Dinamu, s obzirom na moju povijest u tom klubu. I nisam se odlučio u tom trenutku za taj potez. Bez obzira na to koliko to privlačno bilo, budući da živim petsto metara od stadiona, To je mogao biti logičan slijed nakon nekoliko godina inozemstva, međutim nisam se za to bio odlučio jer sam znao da bi mi donijelo puno teških trenutaka, bilo bi neugodnih situacija.
Kako gledate na poziciju trenera Dinama Jakirovića, s obzirom na stalne priče o njegovoj smjeni?
– Jedan od razloga moga odlaska, najprije u Saudijsku Arabiju, a potom i u Emirate te u Egipat želja je za odmakom od tih domaćih zbivanja. To me pomalo počelo opterećivati, iako sam bio sporedni lik u toj priči, ali htio-ne htio, ja živim nogomet, i moji prijatelji, pa onda stalno to komentiramo – to je sve dosta mučno. Pratim naravno sve što se događa u Dinamu, ali s puno manje emocija i s manjim fokusom nego prije. Zato nema smisla to komentirati. Svoju priču s Dinamom – klub moje životne i sportske afirmacije – završio bih sa: zabrinut sam za Dinamo.
VEZANI ČLANCI:
U smislu kluba ili momčadi u kontekstu utrke za titulom?
– Generalno, sve skupa. Kako sam bio posljednje dvije godine proveo u Hrvatskoj, pratio sam u kojemu smjeru ide klub i – neovisno o nedavnim izborima – zabrinut sam. Svaki klub, a Dinamo je već ozbiljan europski klub, ovisi o budžetu. Visina budžeta određuje razinu natjecanja u kojemu ćeš igrati, kvalitetu igrača koje ćeš producirati, i onoga trenutka kada ne bude novca, a neće ga biti, jer je sportska politika kluba takva u zadnje vrijeme da ih neće biti više, onda će Dinamo doći u ozbiljne probleme. Nema više dotoka kvalitetnih mladih igrača iz Dinamove škole, a nećeš više igrati Ligu prvaka. I gotovo, kraj priče.
Svi pričaju o naslovu
Koliko bi onda u tom kontekstu Dinamu uopće značio naslov prvaka?
– To je još jedna od zabluda hrvatskih klubova. Pratim Hajduk, pratim Dinamo, svi govore o naslovu prvaka. A naslov prvaka koji ne bi donio plasman u Ligu prvaka ili eventualno u Europsku ligu ne znači ništa. Osim za promociju par ljudi u Hajduku ili u Dinamu; nekog trenera, predsjednika ili sportskog direktora koji će to PR-ovski dignuti na neku višu razinu i sebi napraviti reklamu. Samo Europa donosi novac, to je tako egzaktno i jasno, i onaj tko to ne vidi, ne razumije kako funkcionira nogomet. Samo europska natjecanja i naravno reprezentacija dižu cijenu igračima, e sad – hoće li Dinamo ostati na ovome da prodaju igrače za 2– 3 milijuna ili će se vratiti na stare staze kada ih je prodavao za 15– 20 milijuna – to je ključno pitanje o kojemu treba razgovarati, a vidim da nitko o tome ne razgovara.
Hrvatska bi u eventualnom finalu turnira u Kairu mogla igrati s Egiptom. Što bi mogla očekivati?
– Egipat je u osmini finala Afričkog kupa ispao od Konga, što je bio neuspjeh, jer Egipat je na tom natjecanju u najužem krugu favorita. Zato su smijenili izbornika Ruija Vitoriju i stavili su domaćega trenera za izbornika. On će sada isprobavati neke nove igrače, nekolicinu reprezentativaca imaju u Europi, no ovaj puta nije pozvao Salaha. Mislim čak da je to bio jedan od razloga zašto je propao turnir u Abu Dhabiju; čim nema Salaha, organizatorima odmah padaju dionice. Naime, svi Egipćani bi u Emiratima došli na utakmice Egipta, ali samo ako igra Salah.
VEZANI ČLANCI:
Hoćete li se vidjeti s našim stožerom i igračima?
– Da, javit ću im se, pokušat ću otići na koji trening, naravno i na utakmice. Ovaj turnir je itekako koristan za reprezentaciju. Dalić to radi fenomenalno, ima socijalnu inteligenciju; on puno ulaže u atmosferu u reprezentaciji, istodobno ojačava zajedništvo, a i isprobava neke taktičke varijante. Taj je zajednički duh i donio najveće rezultate reprezentaciji, uz naravno kvalitetu. Možeš ti raditi teambuilding sto dana, ali ako nemaš kvalitete, ne možeš ništa napraviti.
Jeste li uopće vidjeli znamenitosti Egipta? Gdje živite u Kairu?
– Ovdje se gradi novi Kairo, u kojemu smo mi smješteni, to su nepregledne kolone kamiona, bagera, gradi se nezaustavljivo, pustinja se pretvara u grad. To su golema ulaganja. Moram reći da s obzirom na stalna putovanja i učestalost utakmica nismo stigli ništa od Kaira vidjeti osim trening-kampa i stadiona. Eto, živim u Kairu, a nisam još vidio ni Nil, ni piramide, a trener sam Pyramidsa – nasmijao se na kraju Kruno Jurčić.
