Ta opjevana i daleka 1982. nije bila samo godina Dinamova naslova prvaka bivše zajedničke države nego i godina šampionskih dometa nekoliko drugih zagrebačkih klubova i sportaša pojedinaca kakva se nikad prije nije dogodila. A vjerojatno niti poslije, barem ne u u tadašnjoj SFRJ.
A tog vrlo romantičnog i pamtljivog zagrebačkog proljeća, pored maksimirskih modrih, državnim prvacima postali su i košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti. Ali i stolnotenisačica Branka Batinić koja je te godine postala četverostruka prvakinja SFRJ - pojedinačno, u paru, u miksu te ekipno, sa svojom Mladosti, zajedno sa Dubravkom Fabri i Jasnom Bernardić.
A upravo se stolnotenisačica, koja je 22 puta bila prvakinja SFRJ, prisjetila jedne zajedničke fešte održane u čast svih zagrebačkih prvaka koju je organizirala tadašnja gradska SOFK-a, ekvivalent današnjem Sportskom savezu grada Zagreba:
- Meni je ostala u sjećanju svojevrsna noć prvaka održana u tadašnjem hotelu "Intercontinental". Čini mi se da je Zagreb te godine imao 18 ili 19 naslova prvaka tadašnje zajedničke države, a ja se sjećam da su to bili još i kuglači Medvešćaka i neki džudaši. Na toj svečanosti pjevali su nam Kićo Slabinac, Tereza Kesovija i Oliver Dragojević. Bila je to lijepa večer koja se produžila do tri, četiri ujutro.
A koliko je te večeri bila dobra atmosfera među zagrebačkim sportskim vedetama oslikava i anegdota koju nam je ispričala upravo Branka, i to kao šalu na njen račun:
- Kako smo legendarni Dragutin Šurbek i ja sjedili za nekim manjim stolom, po strani, kod predstavljanja voditelj priredbe je od mene tražio da se ustanem. No, kako sam ja niska rastom ja sam zapravo i stajala dok je on to govorio pa su mi onda rekli da se popnem na stolicu da me ljudi bolje vide što sam ja i učinila.
Još nam je jednu zgodu prepričala Branka vezanu uz njena tri naslova osvojena na Prvenstvu Jugoslavije u Beogradu.
- Po završetku finala odmah sam uskočila u automobil koji je po mene poslao Ćiro Blažević i koji me odvezao na stadion jer je tog dana Dinamo igrao finale Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde. Bilo mi je to jedno od najljepših iskustava u smislu gledanja nastupa drugih zagrebačkih sportaša.
A ta združenost sportaša iz zagrebačkih klubova bila je posljedica i sljedećih aktivnosti:
- Mi sportaši iz različitih sportova često smo tada gostovali na takozvanim usmenim novinama, na tribinama po školama, velikim firmama pa bismo se i tako upoznavali i zbližavali.
Kako su na toj posebnoj večeri dame imale prednost tako i mi u ovoj priči dajemo prednost košarkašicama Montinga koje su te 1982. također bile prvakinje bivše države prekinuvši višegodišnju dominaciju Crvene zvezde. A sugovornicu iz tog sastava, svjedokinju vremena i zbivanja, pronašli smo u pror. dr. sc. Marini Mučalo, danas redovitoj profesorici na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.
- Osim što smo bile prvakinje, mi smo te godine bile i pobjednice Kupa. Bila je to sjajna ekipa koju je tu sezonu trenerski predvodio negdašnji Lokomotivin košarkaš Vjećeslav Kavedžija, zvani Rus kojem je asistent bio Damir Mazić, zvani Maza. A oslonac naše ekipe bile su Sanja Ožegović, tada jedna od najboljih organizatorica igre u Europi, odličan drugi bek Jasna Pepeunik, Marija Uzelac i Mira Bjedov kao centri a članica udarne petorke bila sam i ja.
Tadašnja jugoslavenska liga, i muška i ženska, bile su vrlo jake.
- Na našim velikim utakmicama "Kutija šibica" bila je puna. Pored naših obitelji, prijatelja i naših partnera, gledati nas je dolazio sportski Zagreb koji je volio sport i pratio uspjehe Montinga. Inače, u tadašnjoj prvoj ligi uvijek je bilo pet do sedam teških gostovanja, a najčešće se putovalo u Beograd gdje smo gostovale kod vrlo jakih Zvezde, Partizana i Voždovca. Putovalo se autobusom, s kojim smo išli i na finale Kupa Lilliane Ronchetti u Rim, pri čemu nam je glavna razbibriga bilo kartanje belota. A tu kartašku igru naučile su igrati i Dalmatinke a onaj par koji bi izgubio plaćao bi kavu na odmorištu.
Marina tada nije toliko stizala na utakmice drugih zagrebačkih klubova, ali jest pred kultni kafić.
- Moje 80-te prolazile su pred Zvečkom. Kako Pravni fakultet, na kojem sam studirala, nije imao kantinu, obližnja je Zvečka bila prirodni produžetak faksa. Tamo su se okupljali brojni tadašnji sportaši i glazbenici i ta atmosfera u Masarykovoj simbolizirala je fenomen 80-tih godina u Zagrebu, sportske uspjehe na jednoj i vrhunsku glazbu na drugoj strani.
"Kutija šibica", dvorana u kojoj su put ka vrhu krčile Marina i njene "montažerke", bila je točno negdje na pola puta između Doma sportova, utvrde u kojoj su na svoj prvi naslov jurišali košarkaši Cibone, i Doma odbojke, u kojem su te godine za jugoslavensku konkurenciju nepobjedivi bili odbojkaši Mladosti.
A među njima se temperametnom i atletizmom isticao Rade Malević koji se prisjetio udarne šestorke.
- Mislim da su okosnicu momčadi predstavljali Jelić, Lozančić, Travica, Kašić, Čaušević i moja malenkost, a trener nam je bio Poljak Doroš Lešek.
Mladostaši su tih godina, između 1981. i 1986., osvojili šest naslova u nizu pri čemu su najviše "ratovali" s Vojvodinom, Partizanom i Bosnom iz koje je 1980. došao u Zagreb.
- U to vrijeme mi smo dvaput bili doprvaci Europe. Oba puta smo izgubili, u tijesnim utakmicama, od Santala iz Parme. Sjećam se da smo 1984. u finalu igranom u Baselu vodili u setovima 2:1 i 13:6 u četvrtom a tada se set igrao do 15 bodova.
I odbojkaši su uživali velike simpatije Zagrepčana.
- Kada smo u skupini igrali sa Santalom Dom odbojke bio je dupke pun. Zapravo, izgradnja Doma odbojke bila je ključna a to je "isčarobirao" Neven Barač čija je zasluga bila i slaganje tako potentne momčadi. Neven je fanatično volio sport, sjećam se da je u dva u noći obilazio gradilište budućeg Doma odbojke. A 80-tih godina on je bio vezan i za Dinamo.
A Rade je rado odlazio na Dinamove i Cibonine utakmice.
- Ćosića sam upoznao još u Sarajevu gdje je on služio vojsku i sjećam se da bismo, kada bismo mi dolazili na trening, zatekli njega i Radovanovića kako zajedno treniraju ili igraju jedan na jednoga.
Sedam godina poslije Ćosić će biti ključna figura prvog Ciboninog naslova prvaka u bivšoj SFRJ kojeg smo se prisjetili uz pomoć Aleksandra Petrovića, člana startne petorke vukova koju su, pored Ace, činili još i Damir Pavličević, Mihovil Nakić, Andro Knego i već spomenuti košarkaški genijalac Krešimir Ćosić koji je u završnoj utakmici finalne serije protiv Partizana upisao 21 koš i 10 skokova.
- Bila je to prva godina u kojoj se do prvaka došlo kroz doigravanje a mi smo naslov osvojili nadjačavši u finalu Partizan u dvije utakmice. Mirko Novosel nas je dobro spremio za to doigravanje jer u ligaškom dijelu sezone nije bjesomučno jurio poziciju broj jedan pa nismo bili potrošeni. Ključna je bila, rekao bih, naša pobjeda u prvoj beogradskoj utakmici i to nakon tri produžetka. Zagrebačku utakmicu dobili smo znantno lakše, a da nismo vjerujem da bismo teško pobijedili opet u Beogradu jer Partizan je imao sjajne igrače poput Zorana Slavnića i Dražena Dalipagića.
Tijekom te zagrebačke utakmice ugođaj u prepunom Domu sportova bio je nezaboravan. Pjevalo se "nikom nije lepše neg je nam..." a na koncu i "zagrebačka zvona zvone da pozdrave šampione". Nakon što je na semaforu ostalo zamrznuto 89:75 navijači su utrčali na parket i nosili igrače i Novosela na ramenima.
- Bio je to apsolutni rekord dvorane koja je službeno imala 6100 mjesta, a ja mislim da je gledatelja bilo preko 12 tisuća i da nitko nije sjedio. Mogao bih reći da je to bilo i veće slavlje nego dvije godine kasnije kada smo u istoj dvorani pobijedili Zvezdu i također osvojili naslov. Jer, bio je to prvi Cibonin naslov prvaka SFRJ i to u sezoni u kojoj smo ostvarili "hattrick", uz Prvenstvo Jugoslavije osvojili smo i domaći kup ali i Kup kupova pobijedivši u finalu u Bruxsellesu veliki Real - prisjetio se tvorac velike Cibone Mirko Novosel.
A s tim utrčavanjem u teren i dizanjem svojih ljubimaca na ramena, zagrebački sportski kibici tako su nagradili ono što je u svom prijenosu zaključio legendarni komentator Boris Mutić:
- Cibonaši zaslužuju medalju za sportsku hrabrost. Godinama su tretirani kao mekani, malodušni sportaši bez žestine i srca, no pokazali su da se u mentalitetu tih mirnih momaka kriju ogromne rezerve samopouzdanja i smjelosti.
U svemu tome uživao je i naš sugovornik Aco Petrović:
- Bila je to jedna od najboljih ikada viđenih atmosfera na košarci. Zahvaljujući tako naelektriziranoj atmosferi uzvrat je bio gotovo pa formalnost a nakon naše pobjede slavlje je bilo nevjerojatno i vi ste na svakom navijačkom licu mogli vidjeti čistu sreću. Pokazalo se da smo dolaskom Ćosića dobili ultimativnu kvalitetu kao što će to biti slučaj, dvije godine kasnije, i sa Draženovim dolaskom u klub.
Aco se, priznaje, baš i ne sjeća te svečane večere u Intercontiju ali se dobro sjeća proslava u diskoteci "Saloon".
- Mi smo sve svoje važnije pobjede proslavljali u "Saloonu", koji nam je postao drugi dom, pa tako i ovu. To su bile neviđene fešte, a nikad neću zaboraviti kako se tom prigodom razveselio Vladimir Anzulović koji nikad nije pio alkohol ali je te večeri iskapio dupli viski jer ga je obuzela euforija.
Euforija se, tog proljeća, primjećivala i u gradu.
- Bila je to euforija koja se živjela, koja se mogla opipati, bilo da ste u Maksimiru, Domu sportova ili u dvorani Mladosti. A opipati se mogla i u Kavkazu, pred Zvečkom, u Saloonu. Zagreb je disao nevjerojatnim zajedništvom i zato nam se svima ta 1982. toliko urezala u sjećanje. A ja se dobro sjećam da smo na Dinamove utakmice išli, velika većina momčadi, kada god je bilo moguće. I nikad neću zaboraviti Ćirine ritualne izlaske na teren iz tunela, s bijelim šalom. To su bile erupcije oduševljenja, mjerljive i na seizmološkim aparatima - prisjeća se Aco.
Nekako u to vrijeme počela se stvarati i sjajna ženska ekipa Akademskog odbojkaškog kluba Mladost koja će, između 1984. i 1991. u tih osam godina osvoiti pet naslova prvakinja SFRJ, a nakon toga, oplemenjena ruskim trenerskim znanjem (Karpolj) i igračkim umijećem (Kirilova, Čebukina, Makovjeckaja), i pehar klupskih prvakinja Europe.
>> 40 godina od Dinamove titule prvaka 1982:
>> Modrićeve majstorije:
