Pedeset i pet tisuća otkaza, deset tisuća radnika čeka otpremnine..., takvi su i slični novinski naslovi posljednjih dana i tjedana u našoj zemlji. Recesija je riječ koja se najčešće izgovara, uvlači se u kosti poput najjačeg sjeverca. Svaki jutarnji urednički kolegij počinje otprilike ovako: “Danas će u toj i toj županiji toliko i toliko ljudi dobiti otkaz”. Strah se uvlači u našu stvarnost, pitamo se hoće li i na nas doći red. I tu groznu situaciju, u kojoj se novac izvlači iz banaka i trpa u čarape, u kojoj je riječ burza jednaka kugi, uspio je zasjeniti samo jedan derbi. Svjesno ili ne, tih 90 minuta prebacilo je pozornost s pravih, egzistencijalnih problema na one periferne.

Dan kada je nogomet umro
Te nedjelje Dinamo i Hajduk bili su više od pukih nogometnih suparnika.

Marković uvijek bježi od odgovornosti

Kada god je nekakva frka u HNL-u Vlatko Marković pere ruke i uvijek je negdje na putu. Tako ga nije bilo niti protekli tjedan kada je derbi prouzročio veliku krizu u hrvatskom nogometu. Stalna prepucavanja, zamrzavanje djelovanja Hajdukovih članova u tijelima HNS-a, povici na sudačku organizaciju... Marković je uvijek bježao od odgovornosti, a zapravo nema snage da nešto promijeni. Stanje u nogometu je, zapravo, ogledalo njegova rada. (if)

Primjerice, u Italiji je sjever uvijek ekonomski bio puno moćniji od juga, pa mi je ta zavist i shvatljiva, ne i prihvatljiva. Zagreb se u posljednjih 20 godina od šarmantnoga srednjoeuropskoga grada pretvorio u urbanu metropolu koja nudi više egzistencijalnih mogućnosti od Splita i Splitske županije.

U običnom životu se o tome ne priča previše, no kada dođe do susreta između Dinama i Hajduka, tada se to bezrazložno potencira. Na travnjaku smo vidjeli kung-fu umjesto nogometa, nedoraslo Bebekovo arbitriranje, huliganstvo, vulgarnosti, šovinizam, a sve je kulminiralo - rasizmom! Zbog kojega nas Fifa i Uefa drže za vrat, zbog kojega će se opet javiti neki Brown, a najveću će štetu imati nogometna reprezentacija i klubovi. Bio je to u Splitu dan kada je nogomet umro.

Tjedan dana pratimo nastavak toga rata između dvaju klubova, ali sudionici su prvaci antipatije. Danas su to bili Peroš, Kuret, Mamić... Godinama ti isti ljudi, istih uvjerenja i na pozicijama zbog vlastite koristi, rade u klubovima. Nakon svega, Torcida i BBB sa svim obilježjima navijača i huligana pod istom zastavom, izgledaju u odnosu na čelnike klubova, gradova i županija kao bebe u rodilištu. Ti su ljudi uništili nogomet, zbog njih, primjerice, jedan Prosinečki ne želi više raditi u klubu, tako razmišlja i izbornik Bilić, pa Jurčević, Soldo, Asanović..., dečki koji su bili krema tog sporta. No, za njih nema mjesta jer po uvjerenjima jednostavno ne pripadaju takvom hrvatskom nogometu.

I dok se nogometno dijelimo pred Svetim Rokom, dok na ulicama Splita i Zagreba skrivamo dijalekte, jedan Dalmatinac u tišini postaje u metropoli miljenik.

Velimir Perasović, koji je znamenitu košarkašku karijeru izgradio u trofejnoj generaciji splitske Jugoplastike i POP-a 84, danas sjedi na klupi Cibone. Upućeni kažu da je 44-godišnji Perasović učenik Božidara Maljkovića, trenera koji ga je vodio u zlatnim godinama splitske košarke i da mu je taj stari vuk usadio odgovornost prema igri u obrani, jednom od Perasovićevih specijaliteta u taktičkim postavkama igre njegove momčadi.

Protivnik euforije
Za Perasa, kako ga svi zovu, kažu da je trener-tiranin. Kod njega se radi spartanski, treninzi su mu dugi, naporni i zahtjevni. Gledajući ga ove zime pod Cibonininm tornjem, ostavio je dojam velikog profesionalca. Ljudi koji su mu bliski kažu da je možda malo previše opterećen košarkom, da ne zna proslaviti pobjedu.

Sve velike ovosezonske skalpove nije slavio, euforija je riječ koju prezire, već sljedeći dan od igrača traži na treninzima borbu do posljednjeg daha. I takvim odnosom drži tenziju, “povišenu temperaturu” u momčadi. Zgodno je bivši košarkaš Zoran Čutura, danas novinar, napisao: “Nakon sedam mjeseci, Perasović se prvi put nasmijao”.

Za njega kažu da je u poslu maksimalno korektan, da je prema igračima pravedan. Nakon sedam godina vratio je kup pod toranj, nakon godinu i pol Cibona ima trofej. Srušio je ove sezone Makabi, Olympiacos, Sienu, Fener u Carigradu... Cibona se nada ponovnom ulasku među europske velikane, među osam najboljih, blizu je završnog turnira NLB lige, pred njom je i hrvatsko prvenstvo i uzbudljivi okršaji sa Zadrom.

Iako su neke utakmice bile na granici dobrog ukusa, neke pak fantastične, Perasović je probudio Cibonu, klub koji je prije 25 godina bio ponos Zagreba. Zbog teškoća koje je imao sa zdravljem mora biti oprezan, ali ne bi mu štetilo da se više puta nasmije, da poraz lakše proživljava a da se pobjedi više veseli.

Svojim ponašanjem i odnosom, Perasović je Dalmatinac kojega u Zagrebu volimo i poštujemo.