Euforija nije \"unajmila sobu\" u Maksimiru iako je, barem za trenutačnu euforiju, bilo još kakvoga razloga. Ne pobjeđuje se, naime, svaki dan na ovakav način kakvim je Dinamo svladao Ludogorec i ostao u Europi. Posebno kad je o Dinamu riječ, štoviše, u bližoj i daljoj prošlosti nagledali smo se i previše sličnih utakmica s drukčijim, tužnim završetkom. U srijedu je sve otišlo na Dinamovu stranu! Ante Čačić veselo je mahao prema svečanoj loži. Još je jednom isprovocirao svoju sretnu zvijezdu.
Čačić je samouvjeren tip, vjerovao je sa svojim dečkima do kraja u uspjeh iako zadnjih pet minuta valjda nitko na stadionu ne bi stavio ni lipu na Dinamove dionice. A zašto Dinamo nije igrao dobro? Nekoliko je razloga. Najprije, dojam je da plavi nisu u utakmicu ušli onako kako je trebalo. Mlak početak Zagrepčana podsjetio nas je na Atenu i utakmicu Hrvatske s Grčkom. Slično je učinio i Dinamo – kao, dosta nam je i 0:0, nek\' oni jure rezultat, oni moraju zabiti gol! I naravno da je takva promašena filozofija, prepuna nesigurnosti, odmah bila kažnjena. Posebno bez potpore s tribina, što je svakako bio još jedan od razloga plavog bljedila.
U Maksimiru se okupilo 20.000 gledatelja, međutim najglasniji su bili oni kojima do Dinama nije nimalo stalo, stalno su vrijeđali i nadglasavali \"tihu većinu\" koja je gdjekad sramežljivim pljeskom ili usklikom \"Dinamo, Dinamo\" pokušala pogurnuti plave prema preokretu. Treći je razlog zapravo i najbolniji – ovaj je Dinamo kvalitativno limitiran. Uostalom, teške pojedinačne pogreške prilikom pogodaka dovoljno govore o limitima. A kad, k tome, na očekivanoj razini nisu oni od kojih se najviše i očekuje (poglavito Sammir – valjda će on riješiti Sheriff!), onda dobivamo ovakav Dinamo, koji je \"na mišiće\", isključivo snagom volje i upornosti, ostao u Europi.
