Bile su to osamdesete, svi su nosili bijeli šal, Dinamo je bio veliki
klub i još veći simbol, rođeni su Bad Blue Boysi. Cibona je bila
europski prvak, u Zagrebu je igrao Dražen Petrović. Trčalo se u Kulušić
slušati Johnnyja, Veselko Tenžera nenadmašno je pisao, a Zagreb je bio
miran, predivan grad. Grad koji je imao dušu...
Nešto više od dva desetljeća kasnije, u jednom ludom vremenu u kojem se
gubi glava za krivi pogled, u gradu koji je izgubio šarm, u dvoranu
koja nosi ime po tragično preminulom košarkaškom Mozartu, sutra će doći
slavni Makabi. Čekat će ga nejaka Cibona s ambicioznim trenerom, bez
BBB-a kojih od tih divnih vremena i nema na Ciboninim utakmicama, ali s
ogromnim motivom, da igra i za Dražena.
A tamo u Maksimiru, na nekomfornijem i sablasnijem Dinamovu stadionu,
plavi će dočekati NEC.
Na sjeveru će biti Bad Blue Boysi. Nadamo se samo da sutra neće mjeriti
“visinu kukuruza”, da u drugoj minuti neće pobacati sve baklje u NEC-ov
šesnaesterac, da im Mamić i policija neće biti najvažnije mete, već da
će navijanjem nositi plave.
Dolje na travnjaku ne treba od Ivankovićeve momčadi očekivati bajan
nogomet, no Nizozemci su suparnik po mjeri, Dinamo može “odservirati”
preko NEC-a tu meč-loptu. U Čatežu se na treningu išlo sto na sat,
Bišćan je bio ratoboran, Morales maštovit, Mandžukić raspoložen,
vrijeme je za jednu veliku večer.
Pa nije nam zabranjeno sanjati dvije pobjede, za ona neka dobra, stara
vremena.
HOĆEMO POBJEDE Cibona i Dinamo otvaraju europska natjecanja
