Nitko, ni sam Slaven Bilić, ne zna kako će završiti njegova trenerska avantura u Premiershipu. Možda otkazom, možda velikim uspjehom, a možda i nekom bezličnom sredinom. To će vrijeme pokazati, ali nedvojbeno je da je Bilić na Emiratesu doživio veliki trenutak karijere. Možda i najveći. Pobjeda West Hama nad Arsenalom, Bilićeva nad velikim Arsenom Wengerom, svakako je uz bok onoj kada je Hrvatska usred Wembleya svladala Englesku i izbacila je s prvenstva Europe u Austriji i Švicarskoj.
U svakom slučaju, u dva nogometna hrama Bilić je doživio svoja dva najveća trenutka u trenerskoj karijeri.
Nekorektni Wenger
Krenuo je srdačno prema Wengeru, htio mu nešto reći, potapšati ga po leđima, ali bijesni Francuz samo je pružio ruku, onako u hodu, i ušao u tunel prema svlačionicama. Nepristojna gesta, nije imao snage čestitati, priznati da je nadigran. Ali, to je cijena trenerskih bitki s najvećima. Slaven na otvaranju Premiershipa nije bio euforičan, tu je lekciju naučio još tamo protiv Turske kada je trčao po Beču opijen od sreće, a Hrvatska je za to vrijeme primila gol izjednačenja. Te najtužnije večeri hrvatskog nogometa Bilić se požalio da je izgubio novčić koji mu je nosio sreću, ali očito ga je negdje pronašao.
Kad je protiv Arsenala poveo sa 1:0, samo je stisnuo šaku, kod 2:0 obje su bile u zraku, a nakon posljednjeg sučeva zvižduka pogledao je u nebo. Tamo gore je njegov zaštitnik, tata Ivan, hrvatski proljećar, profesor sa splitskog Pravnog fakulteta, koji je bio opsjednut Slavenovom karijerom, ali i time da ga izgradi u pravog čovjeka. Uspio je u oba nauma. Slavena je vidio na travnjaku, ali nije doživio njegove velike trenerske trenutke.
– Jesi vidio kako Nane igra? – uvijek je bilo isto pitanje kada bismo se sretali u điru po splitskoj Pjaci.
Profesor Bilić bio je velikan. Jedna slika iz političkog života o njemu puno govori. Bio je istaknuti član Savkina HNS-a i na izborima za Sabor 1992. dobio je poziciju koja je sigurno ulazila. Maštao je taj dobri čovjek iz Pakova Sela cijeli život kako će sjediti u hrvatskom Saboru. Ali, Mika Tripalo, jedan od vođa Hrvatskog proljeća, u toj raspodjeli dobio je poziciju koja, prema anketama, nije jamčila ulaz.
– Neka Mika uzme moje mjesto – rekao je Bilić Savki.
Tako je i bilo, Tripalo je ušao u Sabor, Ivan Bilić ostao je bez svog sna. Ali, nije zažalio zbog te svoje odluke.
Slavenu se pak snovi ostvaruju. Klinac iz splitske Smiljanićeve ulice, dobro dijete iz susjedstva, anglofil, izbornik s naušnicom, gitarist, diplomirani pravnik... Toliko toga stane u priču o Biliću. Pa i trenerom je postao slučajno. Hajduk je smjenjivao Nenada Gračana, bilo je to u jesen 2001., vodstvo kluba u kojem su glavnu riječ vodili Bilić, Igor Štimac, Aljoša Asanović, Alen Bokšić, Branko Grgić i Ivica Šurjak "mozgalo" je koga odabrati, a usred sastanka javio se Slaven.
Počeo s Pudarom
– Ja želim biti trener – kazao je na zaprepaštenje ostalih.
U sebi je većina nešto mrmljala, ali nitko mu nije želio u lice reći što stvarno misli. I tako je sjeo na klupu Hajduka zajedno s Ivanom Pudarom. Kasnije ga je put odveo do mlade reprezentacije, o uspjesima, neuspjesima, sreći i nesreći u šest godina A selekcije sve znamo. Pa, onda moskovski Lokomotiv i turski Beşiktaş, da bi sada krenuo u svoj najveći trenerski izazov. Premiership je dosanjao kao igrač, igrajući za Everton bio je najskuplji stoper lige, a sada živi i trenerski san, u West Hamu, u kojem je nekad i sam igrao.
>>Bilićev pothvat glavna vijest na sportu CNN-a, razveselio je i Obamu
sretno slavene!