Sva ljepota i paradoks nogometa. Pobjednički ples nakon 1:5 i tuga nakon pobjede od 5:1. Priča kakvu može napisati samo ta čudesna igra, u kojoj se, ne smiješ nikad opustiti. Rijeka je, istina, bolja momčad, ali Rijekina bahatost zamalo je kraj moćnog, mladog, beskompromisnog Varteksa, koji je igrao praktično bez obrane, na najradikalniji način stigla na naplatu. Na kraju, Rabuzinovo Sunce ipak ostaje na Kvarneru premda su sekunde, odnosno milimetri mogli trofej usmjeriti i na suprotnu stranu.
Ali poanta priče leži u kvaliteti - i igre i scenarija - koji je generirao nogomet. Hrvatski nogomet. I to nakon 4:0 u prvoj utakmici. Svima se činilo da će to biti dosadna večer, a pretvorila se u i te kako dramatičnu i napetu do posljednjeg časa. Šteta, velika šteta što ne mogu obje momčadi dobiti trofej. Objektivno, zaslužile su. I Rijeka, i Varteks. Ne samo za 180 minuta sjajnog finala, nego za sve što su napravili ove sezone. Iako polarizirani na suprotnim pozicijama, igraju briljantan nogomet.
Rijeka s jasnom koncepcijom u svemu, projektom pokrivenim financijskom konstrukcijom, a Varteks s blagom u svlačionici, momčadi kapitalne, mlade vrijednosti, ali siromašan poput crkvenog miša, vjesnici su nade u domaći nogomet. Koji, nakon ovakvog finala, usprkos svim promašajima i serijalu crnila, svi zajedno moramo daleko bolje honorirati.
Možda je nekima teško priznati, ali i vječiti skeptici i oni koji se hrane kroničnim negativizmom, morat će priznati kako je ovo bio nogomet za sladokusce. Taktički to nije izgledalo poput predavanja s najboljih katedri, no ukupno je palo - deset pogodaka! Deset komada u finalu kupa.
To se rijetko viđa, rijetko susreće. Uz ritam koji nije nudio predah. Takva verzija nogometa mami mnoštvo na stadione. I to na kraju balade treba podržati. Slavlje i Rijeke. I Varteksa. Zapravo, amfiteatar kvalitete u čast - hrvatskog nogometa.
