Olimpijske igre, začete 776. godine prije Krista, bile su čudo staroga svijeta. Sportaši, koji su ispočetka nastupali goli, imali su glavnu ulogu u religijskim festivalima starih Grka, koji su vjerovali da natjecanja udobrovoljavaju duhove umrlih. Na vrhu svoje popularnosti smatrane su toliko svetima da su države morale obustaviti sve ratne sukobe u vrijeme njihova odvijanja pod imenom olimpijskog primirja. Kada je Sparta to pravilo prekršila i napala drugi grad državu, morala je platiti vrlo visoku novčanu kaznu. I ništa se tu do današnjih dana nije promijenilo. Igre su tu, nažalost, i ratovi.
Antički ideali kao inspiracija
Na Igrama su nastupali i rimski carevi pa tako i zloglasni Neron koji je u drevnu Olimpiju došao praćen s 5000 vojnika i potom, te 66. godine poslije Krista, “pobijedio” u svim disciplinama u kojima je nastupio...
Petnaest stoljeća nakon ukidanja antičkih Igara (393. godine poslije Krista) započela je priča o modernim olimpijskim igrama. Potaknut antičkim idealima, francuski je aristokrat barun Pierre de Coubertin obnovio svetkovinu tjelovježbenika. Premda je Coubertin htio da prve Igre krenu 1900. u Parizu, rodonačelnicima antičke olimpijske ideje Grcima toliko se svidjela ideja o obnovi da su ih u svom glavnom gradu upriličili četiri godine ranije.
Bez žena, koje će prvi put nastupiti na drugim Igrama četiri godine kasnije, i bez državnih reprezentacija (nastupali su sportski klubovi i društva iz 14 zemalja) nastupilo je 245 sportaša (164 su bili Grci) u samo devet sportova (gimnastika, biciklizam, mačevanje, jedrenje, plivanje, hrvanje, dizanje utega, atletika i tenis).
Neki od sudionika bili su turisti koji su se zatekli u Ateni privučeni primamljivim nagradama među kojima je bilo i obećanje mecene Igara grčkog biznismena Georgiosa Averoffa da će pobjedniku maratona dati ruku svoje kćeri i milijun drahmi. Srećom za djevojku, prvi maraton osvojio je Grk Spiridon Louis koji je bio oženjen, pa gospođica Averoff nije završila kao plijen pobjednika.
Da bi stigli do Grčke, Amerikanci su morali ploviti 16 i pol dana. U Atenu su stigli 5. travnja, vjerujući da imaju još 13 dana za pripreme. No, na njihov užas, sutradan ujutro su ih probudile koračnice, koje su najavljivale početak Igara. Amerikanci su se lupali po glavi jer su zaboravili da Grci još uvijek upotrebljavaju julijanski kalendar koji onom gregorijanskom “bježi” 13 dana.
Još čudnija priča bila je ona Talijana Carla Airoldija koji je propješačio od Milana do Dubrovnika, a potom brodom stigao do Patrasa i pješice do Atene. Kada se pokušao prijaviti za maraton, rekli su mu da ne može nastupiti jer je dobio honorar za nastup u nekoj utrci pa se smatrao profesionalcem. Od svih pobjednika najbolje je prošao onaj koji je najbrže pretrčao stazu između Maratonskog polja i Atene u dužini od 42 km i 195 metara, inače jedini Grk na najvišem postolju. Spiridon Louis, po zanimanju prijevoznik vode, dobio je konja i kola kako bi bio brži u transportu dragocjene tekućine između svog sela Maroussija i Atene. Posao je do tada obavljao na magarcu.
Za pobjedu - srebrne medalje
Pobjednik u troskoku skokom od 13.71 bio je student s Harvarda James Connolly kojem profesori nisu htjeli opravdati izostanak zbog nastupa na Olimpijskim igrama pa je napustio faks i nikad se nije prestao ljutiti na jedno od najprestižnijih svjetskih sveučilišta. Nije im to nikada mogao oprostiti, stoga je, puno godina poslije, tada već kao priznati novinar i pisac, odbio i počasni Harvardov doktorat.
Inače, ni Connolly ni bilo tko od atenskih pobjednika nije dobio zlato za prvo mjesto jer su se za pobjedu dodjeljivale srebrne medalje (i kruna od maslinovih grančica), a za drugo mjesto bronce. Trećeplasirani pak nisu dobivali ništa.
