Od četiri odličja muške košarkaške reprezentacije naši su poklonici sporta posve zadovoljni bili jedino olimpijskim srebrom iz Barcelone, dok su tri bronce koje su uslijedile (s EP-a 1993., SP-a 1994. i EP-a) tada bile pod velikim povećalom kritičara.
Jer, smatralo se tada da je vrsta s Kukočem, Rađom, Vrankovićem, Perasovićem, Komazecom i ostalima vrijedna, u najmanju ruku, finala svih tih natjecanja.
>> Pogledajte i konferenciju HKS-a nakon dva poraza reprezentacije
Možda je tome tako i bilo, no tek kada su uslijedile sušne godine, kada smo prestali baštiniti “proizvode” iz košarkaškog sustava bivše SFRJ, tada smo shvatili što smo to imali, a tada nismo dovoljno cijenili.
Uspjeh su dva plasmana na OI
Još od Eurobasketa u Grčkoj (1995.) traje naš medaljaški post, a potrajat će zasigurno još neko vrijeme jer mi smo od košarkaške velesile postali prosječna europska košarkaška nacija koja tu i tamo bljesne i koja se zanosi medaljama svojih klinaca, dok su dometi seniora uglavnom ispod očekivanja.
Zapravo, vaš kroničar svih tih zbivanja u te 23 godine vrlo se rijetko radovao. Ne računajući pri tome na neke pojedine utakmice kao što su pobjeda nad aktualnim europskim prvacima Talijanima (2001.) ili pak pobjeda nad aktualnim svjetskim prvacima Španjolcima i to na njihovu terenu (2007.).
A radovali smo se dvama uspjelim kvalifikacijama za Olimpijske igre (2008. u Ateni i 2016. u Torinu), vrlo dobrim olimpijskim nastupima tih istih ljeta (u Pekingu smo bili 6., u Riju 5.) te 4. mjestu na Eurobasketu 2013. do kojeg se došlo s valjda neponovljivim nizom od osam pobjeda. Sve ostalo bile su veće ili manje traume.
Na Eurobasketu 1997. i 1999. bili smo 11., a 2001. ispali smo u četvrtfinalu od domaćina Turaka, i to nakon “plus 19” u 27. minuti. Dvije godine poslije opet smo bili 11., a u Beogradu 2005. opet smo se domogli četvrtfinala i izgubili, pod sumnjivim sudačkim okolnostima, od Španjolske.
U Poljskoj 2009. uslijedio je četvrtfinalni poraz od Slovenaca u utakmici u kojoj smo imali “plus 13”, a 2011. smo u Litvi završili na podjeli 13. do 16. mjesta. Nažalost, uslijedila su potom još dva traumatična Eurobasketa (2015. i 2017.) i na oba smo ispali u osmini finala, i to uz dva izvedbena debakla (Češka, Rusija).
Idemo poljskim putom
Osmina finala bila je i gornja granica naših dometa i na dva posljednja svjetska prvenstva pri čemu smo u Turskoj (2010.) izgubili od Srbije, dok smo u Španjolskoj (2014.) izgubili od Francuske.
>> Pogledajte kako su mladi košarkaši nakon osvojenog zlata zapjevali Lijepu našu u Novom Sadu
Kada sve to zbrojite i oduzmete te se prestanete zavaravati brojem NBA igrača koje imamo (jer oni više nisu jamstvo uspjeha), zar vam doista ne preostaje složiti se s nama da smo mi jedna prosječna košarkaška nacija koja nakon poraza od Poljske, dok umješniji to čine autostradom, mora ići “poljskim putom”.
Taj izraz vaš je novinar upotrijebio i 1997. u Barceloni nakon što smo također izgubili od Poljske, i to u presudnoj utakmici za plasman u četvrtfinale. Nažalost, do izlaska na neku novu autocestu, čini nam se, predstoji nam puno prašinarenja.
Prosječni i često ispodprosječni smo u mnogočemu, ali u košarci nismo niti smo to ikad bili. Tko nema rezultate, neka se makne.