Dinamo je „osuđen“ na rezultatske uspjehe, premda to ponekad može biti i prihvatljiv poraz kao u Manchesteru. Ako bi došlo do nepredviđenih podbačaja, počelo bi jače propitivanje o načinu rukovođenja klubom, o dokazanom da su Zdravko Mamić i njegov brat Zoran i dalje stvarni upravitelji, unatoč visokoj prvostupanjskoj presudi i teškoj drugoj optužnici, pa i trećoj koja je nedavno potvrđena Zdravku Mamiću.
Otuda i moja naoko nelogična tvrdnja kako Nenad Bjelica „spašava život“ Zdravku Mamiću i odgađa konačno rješenje, iako nije jedini. Bjelici se nema što prigovoriti. On se bori za svoje potvrđivanje na europskom trenerskom tržištu, za svoj ugovor i u konačnici za što bolji vrijednosni sud o igračima. Ali, što će se dogoditi? Premda ističe da je Bjelici dao deset puta veću plaću nego svome bratu Zoranu, što je i logično jer su neusporedivi, Zdravko Mamić je u neku ruku zagorčio život Dinamovu treneru. Bjelica je počeo osjećati da suci više nisu na Dinamovoj strani. Naprotiv, neki su i na suprotnoj. Zašto? Zdravko Mamić to najbolje zna. Bjelica dobro razumije: mogao bi imati problema sa suđenjem u domaćem prvenstvu. Ponašanje Bjelice u Velikoj Gorici bilo je znakovito.
Svi uglavnom gledaju kratkoročno i malo tko shvaća s kakvim će se sve problemima Dinamo suočiti u budućnosti.
Onaj tko „produljuje život“ braći Mamić i predsjedniku Mirku Barišiću je gradonačelnik Milan Bandić svojim neutemeljenim obećanjima, posljednjim na konferenciji Sportskih novosti 20. rujna, o gradnji novog stadiona i blagonaklonošću prema činjenici da u Dinamu biraju sami sebe i tako učvršćuju svoj upravljački status! Puno toga bit će jasnije nakon pravomoćne presude u povodu prvostupanjskih visokih kazna, posebice braći, poslije kojih će sve biti manje zamagljeno. Bandić neutemeljenim obećanjima o stadionu umrtvljuje navijače i produljuje „vladarsko razdoblje“ Mamićima, čekajući drugostupanjski pravorijek u nekoj pritajenoj nadi, dajući braći prigodu da se dodatno „snađu“, ako je to izvedivo. Neuspjeh u prodaji Olma čini se da je potamnio takve izglede.
S obzirom na to da je prošlo mjesec dana od Bandićeva zadnjeg obećanja o novom stadionu na području Svetice-Maksimir i da se u međuvremenu nisu čule nikakve javne izjave, zatražio sam da me na orijentacijski razgovor primi Milan Pavelić, pročelnik Gradskog ureda za sport, na kojeg me prije nekoliko mjeseci uputio Bandićev ured u svezi sa situacijom u NK Zagrebu i NK Hrvatskom dragovoljcu. Tada je Pavelić pristojno razgovarao, ovaj put unatoč dvostrukoj molbi nije ni potvrđeno da je moj upit primljen. Poslao sam molbu i odjelu za odnose s javnošću GNK Dinamo, neka kažu o stadionu, ali ni od njih nije bilo glasa. Početkom prošlog tjedna pojavila se vijest da je gradonačelnik Bandić upućen na uspostavljanje proračunske ravnoteže (rebalansa) zbog sljemenske žičare. Gdje bi se tu još pribavio novac za maksimirski stadion, čak i da se porezne obveznike prevede žedne preko vode? Nije, naime, jasno što Bandić misli o spornih najmanje 40 milijuna eura koliko je, prema optužnici, izvučeno iz kluba u vrijeme vladavine Mamića i Barišića? Kako pokraj tolikog mutnog iznosa tražiti od građana novac za prijeko potreban stadion? Što će biti ako sudovi to i konačno potvrde, osobito u svjetlu činjenice da je Dinamova skupština prihvatila stajalište da nije bilo izvlačenja novca?
Nije to jedini problem sadašnjega gradonačelnika. Možda je i jedan od najmanjih. Bandićeva sudbina se ne može s pouzdanošću predvidjeti. Sjećam ga se prije 20 godina, lidera SDP-a u Zagrebu, kada sam ga kao glavni urednik milijunskog Večernjeg lista primao na stražnja vrata u vrijeme zagrebačke krize. Predsjednik Tuđman, teško narušena zdravlja, nije želio gradonačelnikom potvrditi ni Dražena Budišu. Bandić je s pravom vjerovao kako će nakon novih izbora on biti taj. Nisam tada, u prethodno izvršnom sekretaru općinskog komiteta Saveza komunista, prepoznao tako smjelog budućeg majstora gesta i vještog upravljača ljudskim ponašanjem. Građani su postali lakovjerni, ili možda ravnodušni. Bandić je gradonačelnik 17 godina. Većeslav Holjevac, koji je bio hrabriji, no ne i mudriji, bio je to 11 godina. Ali, ničija ne gori do zore, kažu u narodu. Kao protuodgovor postoji i drugi životni smisao „uživaj dok možeš, dok ti se dopusti“.
Zdravko Mamić, Bandićev dugogodišnji ortak, tvrdi da će u Dinamu ostati doživotno, da u klubu djeluje kao da se ništa nije dogodilo. Očito misli na prvostupanjsku presudu, još dvije teške optužnice i svoj bijeg u susjednu državu. Klubom upravlja preko brata Zorana i putem modernih uređaja prijenosa i ne opterećuje ga činjenica da je BiH jedina u kojoj neće biti uhićen. Prije dva tjedna ugostio je momčad, doduše nekompletnu, brata sportskog direktora, predsjednika i njegovu suprugu i pokazao svoju moć. Nekima u izvršnoj i sudbenoj vlasti to možda i odgovara. Da je na slobodi u Hrvatskoj, pa da je i u pritvoru, činio bi neprilike, štrajkao bi glađu, prijetio “rezanjem vena”, prizivao i prozivao, pisao bi “uznička pisma” ovako je bolje, čak i ako potraje. Bandićeva olako obećana brzina gradnje stadiona je njegov vladarski trik i pokušaj kako bi se Mamići što dulje održali iznad vode.
>>> Pogledajte kako je Nenad Bjelica komentirao ždrijeb LP-a
izbrisan mi komentar... znači novinari mogu svašta pisat a mi komentirati samo kad njima paše