Čekaj, i ti si stvarno na tekmu otišao?
– Da, i? – odgovorio je nakon jednog od onih zimskih ispadanja, obično protiv nekih Grka, kad je živa debelo ispod nule i ne pomažu previše ni šal ni dvije potkošulje i tri piva pred ulazom za zagrijavanje.
– Pa mogao si se i u Savu hititi! – zatvorila je raspravu i zalupila vratima da je i vitrinu u boravku probudila.
Da je prvi put zbog Maksimira... Prije je majka imala ulogu odvjetnice.
– Suseda, vas nije strah da vam mali tol’ko hoda po tribinama? – pitala je uz podsmijeh gospođa s petog.
– Ma ne, pa od četrnaeste je pod nadzorom policije...
Bilo je i špotancije kroz stepenište, kao u Polačekovu romanu “Muškarci u ofsajdu”.
– Samo idi, budalo stara! Da ne propustiš nešto od toga nogometa... – vikala je Načeradecova za mužem spremajući se da rodbini održi poduže predavanje na temu “Taj će me čovjek u grob strpati!”.
Bilo je romana i o tome da povijest proguta stadion, ali ne i samo jedan njegov dio. E takav je baš napisan u Zagrebu gdje hrvatska reprezentacija danas dočekuje Švedsku.
Istok je, iako cijeli životni vijek bez krova, bio najbolja tribina. Ne znam je li baš najveća u Europi, kako joj je tepao legendarni spiker Lovro Flanjak dok nije pao u nemilost pravne države, ali svakako s najviše duha.
Jug i sjever došli su poslije i bili su strogo navijački. Pjevaš, skačeš, malo pratiš teren, više vođu... Zapad je već bio gospodski. Hladni pljesak i ne preglasno, osim jednog gospodina koji bi se godinama na početku svake tekme proderao “igraj, igraj!” da su se i lavovi stepli. Jednom je netko uzvratio: “Vitez, jesi ti?”
Mogao se i posao dogovoriti. Takvu jednu priliku opisao je nekadašnji Dinamov predsjednik Ivan Šibl u Sjećanjima: “Filmski režiser i glumac Antun Vrdoljak mi se na jednoj nogometnoj utakmici na Dinamovu igralištu obratio i zamolio me da mu odobrim snimiti film, igrani i umjetnički, po mojoj deset godina prije izdanoj knjizi ‘Ratni dnevnik’. Pristao sam, no iskreno govoreći, s prilično mnogo rezerve.” I tako je nastalo “Kad čuješ zvona“. Šibl je bio ugodno iznenađen kvalitetom.
Već sam ulaz na istok izazivao je respekt, bilo je više tenzije nego na zapadu. Red redara pa red policije. Jedno vrijeme su uveli i šator za pregled, to je već bilo previše. Ali kad si upao, znao si da ćeš uživati. U nogometu ili dobrom humoru. Mada je znao ostati i neshvaćen. Krajem devedesetih tri veseljaka su na tekmi s Istrom izvukli transparent “Svi igraju, Franjo pobjeđuje”. Brzo su ispraćeni. Negdje u to vrijeme netko se dosjetio i da se na ulazu oduzimaju svi rekviziti s grbom Dinama. Dosta ih je tada reklo “više nikad”. Oni stariji vidjeli su dovoljno.
Bio dobar ili loš, gledali su nogomet pod najboljim reflektorima u onoj ligi. Dok je iz Beograda stizala slika kao iz nekakvog polusvjetla, Maksimir je bio obasjan kao Park prinčeva. A na najboljem terenu u zemlji bar jednu utakmicu odigrali su Pele, Cruyff, Charlton, Panenka, Maradona, Rensenbrink, Giresse, Tigana, Zoff, Matthäus, Caniggia, Van Basten, pa kasnije Lampard, Zidane, Asprilla, Beckham, Ronaldo, Ibrahimović, Rooney...
Generacije su uživale gledajući heroje iz 1967., Ćirin stroj kako skida Zvezdu, Šukera i Bobana, Modrića i Rakitića, te prvi nastup hrvatske reprezentacije prije 30 godina. Vidjele su Vabecov pogodak za TV-špice, Vulićev s 35 metara Ladiću kad je pola istoka skočilo u zrak, Cvitin gol Newcastleu u devedesetoj i Ketsbajin u sto dvadesetoj, a od magle jedva i plavi let u europsko proljeće.
Bit će toga još, ali s voljene, istočne tribine... Teško. Potres ju je sirotu dotukao. Pokojnica je umrla bez nasljednika. Što ne znači da će izostati ostavinska rasprava. Razgrabimo barem kamenje! Sjedalice jesmo već jednom... Iz loža je dobar pogled na odar. Nismo ni sebični, slika ide u svijet. Bar se sad ne moramo pravdati, i drugdje su stadioni prazni. Pa vi recite da gradonačelnik nije vidio dvadeset godina unaprijed kad je otpočetka rolao s rješenjima kao Žuti u najboljim danima. Sad više i ne treba obnavljati. Pa znate li vi kad je to građeno?
Bilo je to 1961. godine kad je otvorena istočna tribina Maksimira, Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu, Dušan Vukotić nacrtao “Surogat”, animirani film za Oscar, a Gagarin je odletio u svemir. Umrli su Hemingway i Gary Cooper. Ubijen je Patrice Lumumba. Počelo je suđenje Eichmannu. Kennedy je postao 35. američki predsjednik. U Beogradu je održana prva konferencija pokreta nesvrstanih. Tereza Kesovija nastupala je u Varijeteu, Judy Garland u Carnegie Hallu. Podignut je Berlinski zid. Dinamo je igrao u polufinalu Kupa kupova s Fiorentinom, a brazilska vlada odlučila je da 20-godišnjeg Pelea proglasi za nacionalno blago i da ga cijelu karijeru ostavi u domovini reda i napretka.
Samo mi nije jasno kakve veze imaju Grad Zagreb, Gradonačelnik i Moji novci sa stadionom privatnog kluba.