U takozvanim malim sportovima uvijek možete naći sugovornika koji će vas iznenaditi svojom erudicijom i širinom pogleda, a u hrvatskom tekvondou to je izbornik Toni Tomas. Ovaj 41-godišnji Splićanin jedan je od najcjenjenijih tekvondaških trenera u svijetu, a takvim ga, dakako, čine njegovi rezultati.
Nominiranim kandidatom za najboljeg hrvatskog olimpijskog trenera učinili su ga njegovi olimpijski rezultati. U Londonu je prije 10 godina Luciju Zaninović odveo do olimpijske bronce, a u Riju je Mateu Jelić učinio olimpijskom pobjednicom. Premda ga nije vodio kroz turnir, što je prepustio svom vjernom suradniku Veljku Lauri, za broncu Tonija Kanaeta itekako je zaslužan Toni Tomas jer on ga je takvog, kadrog da osvaja odličja na najvećim natjecanjima, i modelirao.
Trener mora zračiti snagom
Kao sportaš olimpijske snove nije imao, ali kao trener "sanjati" je počeo vrlo brzo.
– Nakon što je 2007. bila doprvakinja svijeta, dogodilo se da Ana Zaninović nije dobila priliku da ide na Olimpijske igre u Pekingu 2008. Ja tada nisam figurirao kao netko tko nešto zna i razumije i zato sam se potrudio da dokažem da to baš nije tako. Jer, kada mi netko kaže "ne može to", ja postanem prkosan. Nije dobro me podcijeniti ili izazvati. Nakon toga sam stisnuo i Lucija je u Londonu osvojila medalju.
S obzirom na to da su blizanke Zaninović u tom olimpijskom ciklusu bile u naponu snage – Ana je bila svjetska prvakinja, a Lucija trostruka europska šampionka – za Olimpijske igre u Riju pojavila su se nova očekivanja. Nažalost, taj put medalje nije bilo. Ni od sestara Zaninović ni od bivšeg svjetskog prvaka Filipa Grgića.
– To s Rijem završilo je neslavno jer su ti naši sportaši bili istrošeni i bilo je jasno da su pri kraju karijera. Premda to nije bila moja odgovornost, rekao sam sebi da ne mogu iz reprezentacije tek tako otići, da moram nešto napraviti.
I iskovao je broncu u Londonu, no tim Igrama nije bio sasvim zadovoljan.
– Ana Zaninović je godinu prije bila najbolja sportašica Hrvatske i najbolja tekvondašica svijeta i sve je to bio svojevrsni teret. Osim toga, ja tada nisam bio dorastao tome. Nisam imao mentalnu snagu da ostanem hladne glave nakon Lucijine medalje i da odličje osvojim i s Anom.
U sportu je, očito, neprocjenjiva vrijednost iskustva.
– Sport je takav i trener mora imati unutarnju, mentalnu, snagu kojom će zračiti. Ti kao trener zračiš sigurnošću ili nesigurnošću i sportašu ne možeš sakriti jesi li dorastao situaciji ili nisi. Ako pretjeraš s pričanjem, ako si odveć energičan, vidjet će da goriš. Ako si odveć "šlagiran", nećeš im moći dati podražaj. A vrlo je važno koliko ti kao trener možeš izvući iz sportaša. Sport nije matematika, sport je kemija. Najbolji primjer za to je nogomet. Klub kupi najbolje igrače i trenera i bude bez rezultata.
Jesu li ga neuspjesi u Riju rastužili ili je to što su Lucija i Ana ostale bez medalja bilo realno?
– Realnost je bila da Lucija osvoji medalju, a da Ana i Filip Grgić ne osvoje išta, no za nas je već i to što smo imali prvog tekvondaša na Olimpijskim igrama bio iskorak. Ana se mučila s ozljedama i trenirala je jednom dnevno. Grgić pak nije uspio. I sve to povuklo je dolje i Luciju. Očito je trebalo nekoliko ciklusa sazrijevanja, da stvari sjednu na svoje mjesto, a u Tokiju sam shvatio da točno znam što treba.
Očito je da je Toni iskustva iz Londona i Rija koristio za stvaranje olimpijske pobjednice Matee Jelić.
– Da, sve sam to koristio. Otkako sam se počeo baviti trenerskim poslom, ja ne pričam o pecanju ni o pticama pjevicama, mene u tom smislu zanima samo tekvondo. Često propitujem stvari i zato sam svojedobno, prije pandemije koronavirusa, otišao u Južnu Koreju, Rusiju i Veliku Britaniju, da vidim kako oni treniraju. Gledao sam, zapisivao i dolazio do spoznaja. U tim situacijama bih se sprijateljio s domaćim trenerima i kada bi se oni opustili ja bih postavio pitanje koje je mene zanimalo jer sam, recimo, došao u slijepu ulicu. I tada bi se meni otvorili neki novi prozori u svijet.
Turci nisu nikad kročili u Split
Nove svjetove otkrivao je i slušajući velikane.
– Sve što je na internetu bilo o velikom košarkaškom treneru Željku Obradoviću ja sam pogledao, da vidim kako on razmišlja. Gledao sam i predavanja Warrena Buffeta, jednog od najbogatijih ljudi svijeta. Pažljivo sam slušao i što govori Michael Jordan, da vidim kakav on ima "mindset". Možete vi imati sve robotizirano, no ljudski mozak je najvažniji, odnosno sposobnost da ono što imaš u glavi preneseš na ljude s kojima radiš. Cijeli život ja sebe gradim da budem ovo što sam postigao u Tokiju.
A kad smo već kod Tokija, ne izlazi nam iz glave ono kako je Matea Jelić preokrenula olimpijski finale protiv Britanke Lauren Williams.
– Zanimljivo je da su Britanci na tim igrama izgubili tri zlata u posljednjim sekundama. A direktor njihove reprezentacije angažirao je psihologa koji radi za vojsku i priprema vojnike za "battle day", odnosno dan bitke.
A Tomas je sam djelovao kao vješt psiholog, što se vidjelo na olimpijskim kvalifikacijama u kojima je Ivan Šapina pobijedio favoriziranog suparnika.
– Na dan borbi vidio sam ga zabrinutog. Pitao sam ga želi li on na Olimpijske igre ili ne. Je li na njima ikad bio, a kad već nije, pa što ima izgubiti. On može samo dobiti. I odmah se pojavio osmijeh. Prije presudne borbe s favoriziranim Turčinom pitao sam ga zna li on do kuda su Turci došli u pokušaju osvajanja Splita. Samo do Klisa, u Split nikad nisu nogom kročili. Nakon što je Šapina pobijedio u posljednjoj sekundi i kvalificirao se na OI, meni je direktor britanske reprezentacije dobacio: "Uh, skoro su ušli u Split."
Kako se kovala bronca Tonija Kanaeta, prva muška olimpijska medalja za hrvatski tekvondo.
– On je mentalno jak i silno uporan. Ponekad mu se dogodi da mu tijelo otkaže, no on ide i dalje. Kod 99 posto sportaša glava kaže tijelu da ne može više i tijelo stane. Kod njega je obratno, kod njega prvo tijelo otkaže, no on ide i dalje.
Poželjeli smo čuti detalje psihološkog profila olimpijske pobjednice Matee Jelić.
– Nju emocije nose. U 22 godine svoje trenerske karijere nisam imao sportašicu koja je posvećenija tekvondou od Matee. Ona sve podređuje tome da ostvari sportski uspjeh. Matea je jako snažna, brza i izdržljiva što je u jednom tijelu teško dobiti. U svojoj kategoriji ona je viša od svih, jača od svih, brža od svih, a i među najizdržljivijim curama je i usprkos tome je i dalje predana. A kada dobijete Nobelovu nagradu za novinarstvo, sljedeće jutro nije lako nešto napisati. "Ostani gladan" nije zalud moto boksačkog velikana Anthonyja Joshue.
Kako zadržati Mateu na toj razini do Olimpijskih igara u Parizu?
– Što se tiče treninga, taj ćemo dio sigurno zadržati. No hoće li je okolina promijeniti, ja na to nemam utjecaja. Ja ne mogu utjecati na to s kim će se ona dopisivati, što će joj govoriti susjedi, sugrađani, tko će joj slati poruke. Ja joj samo mogu objasniti što je dobro ili loše i da sportaši koji žive u prošlosti nemaju budućnosti. Zbog toga sam joj zabranio da na svoje društvene mreže stavi podsjetnik na godišnjicu osvajanja zlata u Tokiju. Tako pokušavamo ostati na kolosijeku, da ostane fokusirana pored puno vanjskih faktora za koje će, nadam se, shvatiti da predstavljaju izvjesnu opasnost u smislu posvećenosti sportu.
Pobijedili velike sile
A posvećen je, maksimalno, i izbornik koji je vrhunac svoje profesionalne zadovoljštine doživio neposredno nakon Mateina osvajanja zlata. Izašao je na borilište i zajedno sa svojom štićenicom razvio hrvatsku zastavu pokazujući prstom na nju.
– Meni je najveće zadovoljstvo bilo to što znam da smo pobijedili velike sile s velikim resursima koji ne mogu vjerovati da Split ima 200 tisuća stanovnika i da imamo toliko mali proračun. Pa Britanci imaju godišnji proračun osam milijuna eura samo za seniorsku reprezentaciju, a mi osam milijuna kuna za sve programe. I zato smo Matea i ja razvili hrvatsku zastavu i zato sam ja pokazivao prstom na nju. Tijekom tog finala vidio sam puno Britanaca iz drugih sportova i oni su mene samo raspalili. Nemoj me izazivati, jer tada sam opasan. Mislio sam u sebi, pokorili ste pola svijeta, ali malu Hrvatsku nećete. Mnogi su polomili zube na nama, to je bila ta poruka koju sam slao.
>> Pogledajte: Uspjelo joj je nešto što nikome nije: Sandra Perković šesti je put prvakinja Europe
Sestre Zaninović i Matea su hrvatske lavice... hvala im na svemu.