Kakva je to subota navečer bila! Hrvatski rukometaši po tko zna koji put prikovali su naciju (sve koji nisu bili u Beču na utakmici) uz televizijske ekrane i priredili nam još jednu spektakularnu rukometnu utakmicu u kojoj su ostavili srce na parketu i iz koje su izašli kao pobjednici.
Mobiteli su se užarili nakon susreta, svi su poželjeli komentirati kako su naši rukometni majstori dva kola prije kraja izborili polufinale Europskoga prvenstva. I ja sam u velikoj euforiji počeo čitati sve portale, komentare ispod tekstova i uživati gledajući kako smo opet, barem nakratko, svi složni.
Ludnica u Beču
Međutim, jedna stvar upala mi je u oko i natjerala na reakciju, zbog čega i pišem ovu kolumnu. Naime, vidio sam da se mnogo polemike razvilo oko posljednje minute odmora tijekom koje je izbornik Lino Červar pitao igrače hoće li igrati 7 na 6, što su igrači odbili.
Izbornik ih je poslušao, a vidjeli smo – završilo je sretno za nas. No, pojedinci su to iskoristili za još jednu paljbu na čovjeka pod čijim je vodstvom Hrvatska deset puta igrala u polufinalima velikih natjecanja, a čak šest puta osvojila medalju. Među njima i dva velika zlata!
Iako olimpijski pobjednik i svjetski prvak ne treba odvjetnika, ovaj put želio sam ponešto reći o tome. U državi u kojoj, nažalost, štošta ne valja, udarati po čovjeku koji nas je toliko puta na najbolji mogući način promovirao u svijetu zaista je apsurdno!
Možemo ga voljeti ili ne voljeti, može nam se sviđati ili ne sviđati njegova retorika, ali omalovažavati njegove rezultate i zasluge za to što smo jedina rukometna nacija koja ima rezultatsku konstantu pripada rubrici ''vjerovali ili ne''.
I sve bi to bilo možda i probavljivo da se događa prvi put, ali kad je Lino Červar u pitanju, iz nekog razloga to ga prati cijelu karijeru.
U trenucima kad smo bili na samome vrhu, kad smo bili svjetski i olimpijski prvaci, mogle su se čuti priče da mu savjetnici vode momčad, poslije da to čine iskusniji igrači. Bilo je priča o njegovim minutama odmora, posljednjih godina i o tome da ga je vrijeme pregazilo. Eto, kao da je sve što je napravio bilo – slučajno.
Čak i da su točne priče da su mu drugi vodili momčad, treba mu odati priznanje da se okružio kvalitetnim i sposobnim ljudima. Naši političari, nažalost, to ne znaju napraviti. To što sluša savjete igrača koji su, usput budi rečeno, svjetske klase, također je za svaku pohvalu. Vjerojatno i Messi koji put nešto savjetuje Guardioli, Enriqueu ili Valverdeu, zar ne?
U konačnici, ako je sve što je postigao u karijeri napravio samo uz pomoć sreće, nadam se da će se kandidirati za premijera. Možda bi nas tada (slučajno, je l’) izvukao iz ove surove stvarnosti i svrstao među najrazvijenije države u Europi.
Dok se takvo što ne dogodi, ja se kao sportski fanatik i rukometni laik u svijetu mnogobrojnih vrhunskih stručnjaka nadam da će ga ta sreća i dalje pratiti u njegovu sportskom radu. I da ćemo na temelju toga ponovno uživati u velikim rezultatima i njegovim fantastičnim ostvarenjima.
Za kraj mogu reći: Gospodine Lino, hvala vam na svim “slučajnim” uspjesima s hrvatskom reprezentacijom i na svim tim “slučajnim” radostima koje ste nam priuštili u posljednja dva desetljeća.
A, hvala Bogu, bilo ih je. I nadam se da će ih i na ovom EP-u, na kojem je Hrvatska zasad stopostotna, biti još.
>>> Pogledajte kako su hrvatski navijači proslavili pobjedu nad Njemačkom
Znamo koliko su mediji 'hrvatski' a koliko Lino. To sve govori. Da je smrkavac Boris Lino, Thompson bi vec nekoliko puta pjevao u Areni.