Sjajni hrvač Ivan Huklek upisao se u povijest hrvatskog sporta. Stigao je u polufinale olimpijskog turnira gdje je poražen od Ukrajinca Benjeluka (7:1), no izjednačio je najveći uspjeh u povijesti našeg hrvanja. Huklek je dosegao reprezentativnog kolegu Božu Starčevića, koji je bio u polufinalu olimpijskog turnira. Starčević u Riju nije došao do medalje, no Huklek sada ima šansu osvojiti broncu i tako ostvariti povijesni podvig.
A Huklekov podvig posebno je dirljiv zbog onoga što mu se dogodilo prije samo nekoliko mjeseci. Naime, samo dva tjedna prije olimpijskog kvalifikacijskog turnira u Sofiji (u svibnju ove godine), Huklekovi su se suočili s obiteljskom tragedijom i činilo se da ni od Ivanove borbe da ostvari svoj olimpijski san neće biti ništa.
– Prije dva tjedna preminula je moja 11-godišnja sestrica Marta i ja sam tada rekao da ne želim ići na olimpijske kvalifikacije. U tom trenutku za takvo što nisam imao volje, no moja obitelj, mama, tata, supruga, moja braća, rekli su, rekli su mi da moram ići zbog sestre. I na kraju sam išao zbog Marte i osvojio olimpijsku normu koju njoj i posvećujem. A sve ovo bih dao samo da je ona živa – rekao je tada Huklek.
Teško je i zamisliti kroz što je jedan vrhunski sportaš mentalno morao proći da se dovede u stanje da baš nakon takvog događaja postigne i najvrjedniji domet karijere.
– U tim trenucima najviše mi je pomogao reprezentativni trener za mlađe uzraste Anton Đok. Te srijede, a za sedam dana smo trebali krenuti za Sofiju, rekao sam mu da se ne osjećam spremnim za pripreme u Gospiću i da bih do vikenda volio ostati u Zagrebu, s obitelji. Nakon što sam odlučio da ipak odem na kvalifikacije, otišao sam na još dva dana priprema u Gospiću – rekao je.
Nakon dva tjedna velike tuge, po saznanju lijepe vijesti iz Sofije, u obitelji Huklekovih i ovaj put je bilo suza, ali onih utješnih.
– Teško je kada roditelji izgube dijete od 11 godina i kada brat izgubi sestru. Bio je to veliki šok za mene, a ja sam trebao biti i utjeha. Kada sam se čuo s obitelji, nakon što sam ostvario olimpijsku normu, svi su plakali. Ovo je bilo prvi put da su se nečemu razveselili.
A čini se da je u tome svemu i Ivan pronašao dodatnu snagu.
– Jesam, posebice u ovoj posljednjoj borbi sa Šveđaninom Bergom. Ne sjećam se da sam na ovoj razini natjecanja ikad imao tako tešku borbu, no Bog i sestra bili su uz mene. Nakon tog tragičnog događaja, nešto se u meni preokrenulo i počeo sam se više moliti Bogu i na koncu sam imao osjećaj da su on i sestra više uz mene nego prije. To mi je dalo veću snagu.
Među čestitarima se tada našao i Katolički radio.
– Božo Starčević, trener Anton Đok i ja prijatelji smo Katoličkog radija. Mi smo podrška njima, a oni su podrška nama i to je radio koji slušamo.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od tako teškog, a nimalo komercijalnog, sporta kao što je hrvanje?
– Može, ali morate osvajati medalje na međunarodnim natjecanjima. Nama nekolicini hrvača, a to su Lizatović, Starčević, Kamenjašević, Luburić i ja, od velike je pomoći onih 4000 kuna koje dobivamo kao ugovorni pričuvnici Hrvatske vojske. Za sportaše koji nemaju ugovore i nisu plaćeni sukladno svom trudu, to je velika pomoć.
A velika podrška Ivanu su svi Hukleki, ali i obitelj koju je formirao ne tako davno.
– Oženio sam se prošle godine, a prije mjesec dana dobio sam sina i zato se moram zahvaliti supruzi Josipi koja trpi sve moje izostanke. Kada postaneš roditelj, to je poseban osjećaj i promijeni ti se cijela perspektiva iz koje gledaš na život.
Nakon što stavi ključ u bravu natjecateljske karijere, Ivan planira ostati u hrvanju.
– Nakon što sam završio Školu za cestovni promet, upisao sam izvanredni studij na Kineziološkom fakultetu. Usmjerio sam se na hrvanje, a preostalo mi je još 10 ispita za okončam treću godinu. Izvanredni studij jest izvanredna stvar za nas aktivne sportaše koji nerijetko treniramo dva puta dnevno i imamo vlastitu obitelj – rekao je Huklek prije tri mjeseca.
POGLEDAJTE VIDEO: Doček Matee i Tonija u Splitu
Mentalno jak. Želim ti uspjeh i utjehu.