U nogometnim krugovima vrlo često raspravlja se i o tome može li vrhunski igrač biti i vrhunski trener. Bivši engleski reprezentativac Chris Waddle dao je zanimljivu analizu:
– Slabiji igrači lakše postanu bolji treneri jer se brže mogu razumjeti s igračima. Njihova osobnost nije im prepreka, kao što je to najčešće slučaj s velikim igračkim imenima.
- Pred velike igrače automatski se postavljaju velika očekivanja, pa je i pritisak veći. Najočitije se to moglo vidjeti na primjerima Paula Incea, Tonyja Adamsa i Roya Keanea. Mediji i klupski djelatnici očekuju da budu podjednako dobri i treneri kao što su bili igrači. Najčešće to završi frustrirajuće, jer prava nogometna imena teško nalaze zajednički jezik s momčadi, pogotovu ako je ona limitirana.
- Rijetki su oni koji su jednako bili uspješni na travnjaku i na klupi. Jedan od njih je Mario Lobo Zagalo koji je 1958. i 1962. godine kao igrač bio svjetski prvak s Brazilom, a to mu je uspjelo i kao izborniku 1970. godine, a 1994. godine, kada je Brazil bio svjetski prvak, Zagalo je bio pomoćni trener.
U prilog Waddleovoj tezi svakako ide i Jose Mourinho. Jedan od najcjenjenijih nogometnih trenera današnjice nikada nije igrao na ozbiljnoj profesionalnoj razini.
Arsene Wenger nije imao značajniju igračku karijeru i bio je tek prosječan prvoligaški igrač Mulhousea i Strasbourga. Slično kao i Alex Ferguson za kojeg mnogi kažu da je jedan od najboljih trenera današnjice.
Fabio Capello i Giovani Trapattoni posebna su kategorija jer su igrali nogomet na ozbiljnoj razini, a pripadaju među trenere svjetskog formata. Slično kao i Slaven Bilić, Jürgen Klinsmann, Marco van Basten, Frank Rijkaard...
Nedavno je počela i trenerska karijera jednog od najvećih svih vremena. Diego Armando Maradona kao izbornik argentinske reprezentacije u prve tri utakmice izborio je tri pobjede (Škotska, Francuska i Venezuela).
