Možeš li vjerovati? Dinamo igra finale Kupa, a meni nije palo na pamet ići na stadion. Čak mi je svejedno i kako će utakmica završiti – rezignirano mi je jedan donedavno fanatični navijač odgovorio na pitanje hoće li uživo gledati utakmicu Dinamo – Rijeka. On je jedan od tisuća Zagrepčana koji su u prestali ići na Dinamove utakmice i stadion bi bio sablasno prazan da nije došlo na tisuće Riječana podržati svoju ekipu. To finale Kupa, jedna od najvažnijih utakmica u Hrvatskoj, i nedavna utakmica sa Hrvatskim dragovoljcem, kada je Dinamo trebao proslaviti osvajanje novog prvenstva, a na tribinama se okupilo 1515 gledatelja, definitivna su potvrda da Zdravko Mamić treba otići iz kluba.
Ako je i bilo sumnjičavih, sada bi i samom Mamiću trebalo biti jasno da je došao kraj. Narod više ne želi gledati Mamićev Dinamo bez obzira na titule. Ako Mamić i njegova uprava i skupština ne žele popustiti radikalnim navijačima i bivšim igračima koji ga žele maknuti, tiha većina koja odbija dolaziti na stadion poslala je jasnu poruku da želi promjene. Kada se u sportu izgubi potpora navijača, to je kao i u politici potpora glasača. Samo što čak i u politici dođu izbori pa smijene nepopularne, a u Dinamu kao da vlada demokracija iz Turkmenistana, a epilog je da je u Zagrebu postalo neugodno igrati i samim Dinamovim igračima.
Osim što je pobijedila Dinamo, Rijeka je Mamiću i Milanu Bandiću dala i lekciju iz upravljanju sportskim klubom. To je lekcija i hrvatskoj politici u kome smjeru treba ići hrvatski sport jer ovo današnje političko-proračunsko-žicarsko-menadžersko mešetarenje vodi u propast i izaziva odbojnost. Rijeka je prošle godine prodala 70 posto kluba talijanskom poduzetniku Gabrieleu Volpiju, a grad je zadržao kontrolnih 25 posto dionica kako bi ipak imao neki nadzor nad klubom, svojom imovinom, nekretninama, omladinskom školom. Talijan je postavio Riječanina Damira Miškovića za direktora, sanirao dugove, uložio nešto novca u momčad, gradit će novi stadion i Kantrida je postala mjesto za koje se traži karta više. Konačno čisti računi i situacija da netko drugi plaća, a navijači se vesele i zabavljaju. U drugim klubovima uglavnom mi plaćamo iz blagajni gradova i javnih tvrtki, klubovi su na rubu propasti, a uprave i direktori, uz ogromne plaće, bave se zapravo trgovinom igrača, uglavnom djece, i smiju nam se iz svečanih loža.
Riječka priča put je i za Hajduk, Osijek, ali i rukometni klub Zagreb ili Cibonu. Priče da simboli grada nisu na prodaju, da oni pripadaju građanima i navijačima obična su prodaja magle. Tko je uopće pitao građane žele li ih zapravo imati u vlasništvu. Mamić i njemu slični, kada grčevito brane fotelju, glume prave gazde, a kada se opiru ulasku nečijeg kapitala, onda se pozivaju na vlasništvo građana. Mislim da, primjerice, nitko ne bi imao ništa protiv da neki investitor kupi, recimo, udio u Ciboni, zadrži Darija Šarića i iduće sezone svaki tjedan puna Arena gleda pobjede u Euroligi. Ovako ćemo samo slušati priče o stečaju, bankrotu, porazima, praznoj dvorani i čekati da Bandić po tko zna koji put sanira klub.
Da je riječki put uspješan, potvrđuju i sami Riječani koji nakon godina frustracija sada uživaju u sportu. Da ih pitate bi li im teže pao otkaz Damiru Miškoviću ili Slavku Liniću, mislimo da Slavko ne bi imao nikakve šanse. A Mamić više sliči Liniću nego Miškoviću. Kontroverzan, goropadan, kumskih veza i mnogima sumnjivih poslova. Izazvat će silne reakcije kada ode, ali malo će tko za njim pustiti suzu.
>> Mamić: Naša je momčad zaslužila da ima navijače uza sebe
Kad će te vi novinari shvatiti da se na utakmice ide ili ne ide ne zbog Mamića. Da vi počnete normalno pisati o Dinamu možda bi i navijače vratili na stadion.