Napokon je i toj Rijekinoj noćnoj mori došao kraj, tim beskonačnim drugim mjestima, utješnim nagradama i gorkim titulama simpatičnog Dinamova pratitelja i lojalnog saveznika. Umjesto ‘'Bacila je sve niz rijeku'’, na Kvarneru se već mjesecima vrti novi evergreen ‘'Stavio sam sve na Rijeku'’, kao oda jednoj od najsigurnijih oklada na ovim prostorima, iz jednostavnoga razloga jer Rijeka ove sezone u Hrvatskoj ligi nije imala dostojnoga suparnika. Jednako kao i Dinamo u svih svojih jedanaest uzastopnih šampionskih sezona.
Rijekin naslov prvaka samo je briljantan završni premaz na nečemu što je strateški planirano i u posljednje četiri godine implementirano u svim klupskim sferama; stručnoj politici povezanoj sa selekcijom igrača, klupskoj organizaciji, sportskoj infrastrukturi, odnosu s navijačima i medijima...
Zahuktala Rijeka ove sezone nije porazila samo svoga najvećega sportskoga suparnika Dinamo, nego i sve njegove filijale: Lokomotivu, sudačku organizaciju (sjetite se Batinića), disciplinskog suca (tri utakmice kazne za Andrijaševića), komisiju za žalbe (slučaj Soudani)... Dinamovi treneri Kranjčar i Petev u toj žestoko angažiranoj anti-Rijekinoj koaliciji bili su zapravo najbenigniji suparnici.
Pojava imena Zlatka Kranjčara u kontekstu Rijekina šampionskog pohoda namjerna je i gotovo neizbježna. Ne, nije Cicin grijeh što je s plavima katastrofalno stradao na Rujevici 2:5, nego činjenica da je upravo u eri jednoga od najvećih hrvatskih trenera Dinamo svome suparniku prepustio igrača koji je Rijeku odveo do naslova prvaka. Franko Andrijašević bio je još u srpnju prošle godine Dinamov igrač, a onda ga je netko od maksimirskih pametnjakovića proglasio viškom. Ako Cico Kranjčar i nije bio taj, onda je ''držao ljestve'', umjesto da je taj zločin zaustavio pod svaku cijenu. Bio je to kolosalan previd Dinamove struke.
Andrijaševićev izgon u Rijeku neodoljivo podsjeća na neke od antologijskih Dinamovih gafova, poput odlazaka najboljeg mladog igrača svijeta Prosinečkog u Zvezdu 1987. i mjerne jedinice za talent Nike Kranjčara u Hajduk 2005. godine. I k'o za vraga, oba ta nogometna genijalca u istoj su sezoni na novim adresama postali prvaci, baš kao i sada Franko.
Rijekin uspon nije nagovještaj, nego sad već paradigma novoga poretka u hrvatskom nogometu, u kojemu klub s Kantride postaje dominantna pojava. I u kojemu zapravo jedan nekada veliki klub, kojemu danas tepaju da je ‘narodski’, preuzima štafetu dežurnoga gubitnika.
Ima li bolje ilustracije o tom jadranskom odnosu snaga od ovoga podatka: u posljednje četiri sezone Rijeka je osvojila čak 69 bodova više od Hajduka!
