Rukomet u Hrvatskoj, što se tiče reprezentativnog plana, pao je u drugi put u svojoj povijesti u crnu rupu. Prvi pad se dogodio između 1996. i 2002. godine kada nismo ni na jednom velikom natjecanju bili blizu postolja. Nakon olimpijskog zlata u Atlanti (1996.) nizali su se neuspjesi na europskim prvenstvima u Italiji (1998.), Hrvatskoj (2000.) i Švedskoj (2002.), svjetskim prvenstvima u Japanu (1997.), Egiptu (1999.) i Francuskoj (2003.), a nije nas bilo ni na Igrama u Sydneyu (2000.).
Potom je došlo zlatno doba kada smo od 2003. do 2020. godine osvojili svjetsko i olimpijsko zlato, dva srebrna odličja i broncu na SP-ima te dva srebra i dvije bronce na europskim prvenstvima. Od 2003. do 2020. godine igrali smo u 17 polufinala na velikim rukometnim natjecanjima. Nakon europskog srebra uslijedio je nevjerojatan pad. Od reprezentacije koja je pripadala svjetskom vrhu sada smo u poziciji reprezentacije koja je po rezultatima, možda ne i po kvaliteti, u drugom razredu svjetskog rukometa.
Svaki suparnik nam je težak i nikoga sa sigurnošću ne možemo pobijediti. Posljednja velika reprezentacija koju smo pobijedili na velikom natjecanju bila je Norveška, u polufinalu EP-a 2020. godine. Na zadnja tri velika natjecanja nismo bili ni blizu plasmana u polufinale, a igrali smo na dva SP-a te na jednom Euru. Osim toga, nismo se drugi put u povijesti plasirali ni na OI u Tokiju.
U posljednje tri godine promijenili smo dva izbornika, promijenili smo velik broj igrača, izgubljen je sustav, čak nas je napustila i sreća u nekim trenucima. I sada smo tu gdje jesmo, imidž je izgubljen, ugled također, pa krećemo od početka. Srećom, još se nije dogodilo to da počnemo gubiti od Bugarske, Cipra ili Italije, ali da moramo krenuti od nule, moramo.
Prva crna rupa potrajala je šest godina. Nadajmo se da se isti ili sličan scenarij neće ponoviti, pogotovo s obzirom na to što smo 2025. godine domaćini Svjetskog prvenstva.
