Najomiljeniji Slovenac na Kvarneru, trener HNK Rijeke Matjaž Kek, koji je u godinu i pol dana od kada je sjeo na trenersku klupu pod stijenama Kantride riječku momčad, njezinu Armadu, ali i sve Riječane te, što je posebno zanimljivo, sve više Riječanki, učinio silno ponosnima, ne krije da "u zraku" osjeća tu emociju. Za nju su jednako zaslužni odlični rezultati Rijeke koja je lanjske sezone osvojila Hrvatski kup i Superkup i igrala u Europskoj ligi, što se ponavlja i ove godine, i sam Kek, takav kakav jest, sa svojom filozofijom života i nogometa, ponašanjem, odnosom prema ljudima oko sebe, ne samo na travnjaku i u klubu nego i na ulici, tržnici, kad ga zaustavljaju, a on nikome ne uskrati riječ-dvije uz simpatičan osmijeh. Štajerca sa šiltericom svojim drže i Riječani i Opatijci koji ga viđaju na placi i u ribarnici, na trčanju ili kupanju na Lidu. Sve mu je u Opatiji, gdje živi, blizu, a blizu mu je i Kantrida, pa mu se sve lijepo složilo.
Zasad sam pogodio
– Druge, a ne mene morate pitati zašto me vole, ako je tako. Ja radim svoj posao, pokušavam ga napraviti što je najbolje moguće. Ušao sam u jednu divnu priču koju je ovdje na Kantridi počeo predsjednik kluba Damir Mišković i uživam u tome – kaže Rijekin trener, rođeni Mariborčanin, koji je prije nekoliko dana, 9. rujna, proslavio 53. rođendan.
– Kad sam došao na Kvarner, prvo što su mi rekli bilo je da se za Rijeku ne navija nego da se za Rijeku živi, na tome počiva Miškovićeva vizija, i u ovih sam se godinu i pol uvjerio da je stvarno tako. Naravno, kao trener imam svoj pristup, unesem svoju energiju, svoja razmišljanja, način rada i zasad se čini da sam pogodio – ističe Kek.
Rijeka i Maribor, ima tu sličnosti, nastavlja, pa navodi da su oba grada nekada bili "nešto", a puno su izgubili, propala je industrija, mnogo je ljudi ostalo bez posla. U Sloveniji je Maribor bio zaštitni znak rock'n'rolla, kao Rijeka u Hrvatskoj. Temperament i karakter ljudi su slični, možda se i zato u Rijeci i, naglašava, naročito u Opatiji, osjeća dobro. A i ne traži ništa posebno osim, šali se, dobru ribu.
– Istina je, idem na placu i ribarnicu kad god mogu. Volim tu živost, te ćakule s nonicama, to mi se baš sviđa, lijepo mi počne dan – kaže.
U posljednje vrijeme, valjda kad su ga malo bolje upoznale, počele su prodavačice razgovarati i o nogometu, pa mu savjetuju koga treba mijenjati, pitaju ga tko će igrati, hvale ili kude igrače, a kad počne razgovor o ribi, čude se što traži ribu za na lešo. Slovenac i lešo, to im ne ide.
– Prijatelj mi je neki dan rekao: Kupi pravoga šanpjera iz dubine, skuhaj, maslinovo ulje, bosiljak i cvijet soli, za prste polizati; to moram što prije pripremiti – govori Kek.
Trčanjem se rješava stresa, a u plivanju "u tako divnom moru" uživa. Jednoga dana, kaže, u penziji, mogao bi živjeti na Kvarneru. Zapravo, precizira, u Mariboru zimi, a ljeti u Rijeci i Opatiji. Jedva čeka da granica koja još postoji između Slovenije i Hrvatske nestane, a skupa s njom i sva neslaganja i natezanja oko, karikira, ona tri škampa u Piranskom zaljevu, da zbog politike, koja u "njegovu butigu ne ide", ne trpe obični ljudi.
Na Kantridu je u proljeće prošle godine došao nakon jednog telefonskog poziva. Nije bilo dugih pregovora.
– Bio je jedan telefonski poziv, rekao sam ženi: Idem razgovarati. Bio sam tada bez posla, zašto se ne bih našao s ljudima. Kad smo sjeli, za pet minuta odlučio sam da ću doći – prisjeća se.
Ipak, priznaje, nije bilo tako lako kao što izgleda.
– Slovenac u Hrvatskoj, u nogometu koji ima jaču tradiciju, dosad baš nije bilo puno takvih prijelaza, više je trenera iz Hrvatske išlo u Sloveniju nego u suprotnom smjeru. I znam ja dobro, imam dovoljno i nogometnog i životnog iskustva, da neki "stručnjaci" jedva čekaju da napravim kakvu pogrešku pa da počnu prepucavanja i prozivanja, ali na to morate biti spremni. Znate kako je, dok je sve dobro, dok ste na vrhu, svi vas slave, obećavaju vam brda i doline, a kad dođu porazi, onda vidite gdje ste – tumači Kek, koji to naziva trenutkom kad euforiju zamijeni tragedija.
A njegova je nogometna filozofija: što jednostavnije, što više komunikacije, pozitivne energije. Ne bojati se pogrešaka jer su one sastavni dio i života i nogometa. I biti objektivan kada ocjenjujete svoju kvalitetu i kvalitetu protivnika.
– Zašto kažem ne bojati se? Zato što vam strah oduzme ono što vam treba i ne možete dati sto posto, a danas ako u nogometu ili u bilo kojem poslu niste sto posto, onda ste "onako", tu ste, ali ne možete biti u vrhu, nemate tu kvalitetu – pojašnjava.
Tu je istinu Kek naučio tijekom sportske karijere i života i rado je, čak sa strašću, prenosi na ljude oko sebe.
Bez okvira, zidova i granica
– Baš vas život puno nauči. U trenucima kad je sve dobro, lijepo, veselo, kad ste uspješni, i u trenucima kad nije dobro, kad izgubite, kad imate privatnih problema, shvatite da vam na prvome mjestu mora biti pozitivna energija i komunikacija. S obitelji, prijateljima, ljudima oko sebe, igračima... To je izuzetno važno, kao i obostrano poštovanje. Kako mogu tražiti da oni mene poštuju ako ja ne poštujem njih? Moji igrači imaju slobodu, ali tražim od njih punu odgovornost. Ne skrivam ništa, kad je dobro i kad nije tako. I ne volim kad se odnos s igračima kakav imam opisuje kao roditeljski ili prijateljski, ne zato što je takav ili nije takav, nego kad se tako kaže, onda ste odmah u nekom okviru, a ja ne volim okvire, zidove i granice. Lijepo je slikati se, biti na svim posterima kad se pobijedi... A što kad se izgubi, onda se skrivati iza trenera, iza predsjednika, iza suigrača?! Na to poludim, to mi je baš mrsko. I želim i nastojim da toga bude što manje i da igrači uživaju u tome što rade kao što u tome uživam i ja. Sto ću puta reći, i to svi znaju: veliki je privilegij igrati u Rijeci koja je sređen klub, imati takve navijače, igrati na ovom stadionu pod stijenama iako je igralište takvo kakvo jest. Znači, raditi ono čemu se veselite i još za to biti pošteno i na vrijeme plaćen. Ja mislim da je to već jedan mali dobitak na lotu – s puno strasti govori Kek. Zato trebate, dodaje, dati sve od sebe.
– Ne može se misliti na nogomet pola sata prije i pola sata poslije treninga, nogomet je način života. Ponosim se igračima koje vodim, mislio sam da ću teško nakon reprezentacije Slovenije naći takvu momčad, ali prevario sam se – ističe.
O privatnom životu ne voli puno govoriti jer onda ne bi bio – privatni. Supruga i 24-godišnji sin su u Mariboru, on u Rijeci, nije to baš uvijek jednostavno, ali njegov posao traži cijelog čovjeka, sto posto Keka od Keka, koji i ne zna drugačije nego tako. Od Maribora, gdje je počeo igračku karijeru 1979., preko igranja u Austriji, povratka u Sloveniju, reprezentacije i završetka igračke karijere 1999. godine ondje gdje je i počeo, u svom Mariboru, do iznimnog uspjeha slovenske vrste koju je kao najuspješniji izbornik odveo na Svjetsko prvenstvo, bilo je i uspona i padova, i lijepih i teških dana. Imao je, otkriva, strašne ozljede, devet je puta bio na operacijskom stolu, ali nije mu žao nijednog trenutka, svoj život bez nogometa teško može zamisliti. Otac mu je bio nogometaš pa su u njemu pobijedili očevi geni, iako je tada i popularna košarka mogla biti njegov izbor. Stanovali su, naime, u blizini stadiona Ljudski vrt, a jednako blizu bilo je i košarkaško igralište i legendarni Vilfan.
– Igrao sam do 38. godine. Kada sam dignuo pehar na finalu kupa pred punim tribinama Ljudskog vrta u Mariboru, mislim da je to bilo s Olimpijom, u tom trenutku sebi sam rekao: Dosta je, Matjaž, odi sad kad te poštuju – govori. Vrlo brzo, s diplomom Fakulteta za sport, postao je trener i isto tako brzo prestao gledati nogomet kao igrač, kroz svoju karijeru. Kad ste trener, kaže, to je drugi pogled na nogomet, to je novi svijet.
A u tom svijetu, sada riječkom, za Keka su svetinja navijači – Armada. Ljubav je obostrana. Zna da ulaznice nisu jeftine, da mnogi ljudi teško žive, a ipak dođu. Sve više i djeca, cijele obitelji. – Kako to ne poštovati, kako biti bahat, podcjenjivati bilo koga – naglas razmišlja Kek, za kojega je i u nogometu i u životu bahatost "ono nešto najniže u čovjeku".
– Ne možete biti ravnodušni kad vas tri-četiri tisuće navijača pokrene. Kada iza vas stoji ta energija, kad osjetite taj zapad. U Mariboru su bili odlični navijači, vjerujte mi, Viole vole svoj klub, ali Armada, ti ljudi, oni su nešto posebno – s ushićenjem govori o poznatom huku sa zapada koji se odbija od stijena i preplavi cijeli stadion, a on to doživljava iz utakmice u utakmicu...
– Kad počne taj huk, volio bih da i novinari i oni koji sjede na VIP tribini budu dolje na travnjaku pa da to čuju, to je emocija, to je nogometni orgazam. I kako da ja te ljude ne poštujem, oni pjevaju od prve do devedeset i neke minute, došli su autobusima na stadion sa svih strana, sa šalovima, u klupskim majicama starim i deset godina koje su dobili od nekog igrača, oni vole svoj klub, kisnu, smrzavaju se i navijaju za Rijeku bez obzira na to s kim igrala i kakav je rezultat, to su navijači, a ne oni koji nam u 20. minuti s glavne tribine "sve po spisku". Znam da je Armada bila tu i kad Rijeci nije išlo dobro. A kad vidim naše navijače na tribinama u Moldaviji ili čak na Ovčjim otocima gdje su petorica došla navijati za nas, pa što na to možete uopće reći. Ako im treba pomoć, pomoći ću, neću zbog toga ja imati manje. Ali, želim i da oni nas poštuju. Igračima uvijek kažem: Kad vidim da na terenu dajete sve od sebe, onda nemam zamjerki, a neće ih imati ni navijači, iako nećemo uvijek pobjeđivati. Nogomet je, ponavljam, emocija, i pobjeda i poraz. U ovom ludilu života i u nogometu gleda se samo rezultat. Naravno da je važan, ali emocija nosi. I zato mi je drago da će baš ti ljudi biti nagrađeni, dobit će novi stadion. Ali emocija ljubavi prema klubu nikada ne smije nestati – zaključuje Matjaž Kek.
>> Matjaž Kek: Odmah na početku smo postavili stvari na svoje mjesto!
Matjaž Kek - El Comandante...najbolji trener u NHL-u!!!