Sandra Perković nije uspjela triput zaredom osvojiti zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Nakon prvih mjesta u Londonu i Riju Sandra je u Tokiju bila četvrta s hicem 65,01 metar. Zlato je osvojila Amerikanka Valarie Allman (68,98 m), srebro Njemica Kristin Pudenz, a broncu Kubanka Yaime Perez. Prvi put nakon 2010. godine Sandra nije na postolju na jednom velikom natjecanju, a tu računamo nastupe na europskim i svjetskim prvenstvima te Olimpijskim igrama.
A dan nakon natjecanja, Sandra se oglasila na Instagramu. Emocije se još uvijek nisu slegle.
"Teško je… Stvaraš , radiš, želiš, boriš se, improviziraš, sanjaš, plačeš, smiješ se, guraš dalje bez obzira na sve i tako svaki dan 365 dana u godini, već pet punih godina samo za ovaj dan!
Borila sam se do kraja , tražila sam sve načine kako na najbolji mogući način predstaviti naše boje, bolje od ovoga nisam mogla niti nisam znala! Hvala Vam za sve poruke, hvala Vam za lijepe riječi, hvala Vam za sve molitve, još će dugo moje oči biti “caklene” na pomisao na ovo natjecanje! To je sport, on zna biti prekrasan, a zna biti užasno grub i surov, ali baš u tome je čar.
Čestitke djevojkama na osvojenim medaljama! Cura iz Dubrave još uvijek sanja, još uvijek želi i još uvijek se ne predaje ! Pariz 2024. vidimo se", napisala je Sandra.
U komentarima su se javili brojni navijači koji su tješili Sandru porukama da digne glavu, da još uvijek kraljica i da će se vratiti još jača.
Jučerašnje atjecanje u bacanju diska obilježio je prekid zbog jake kiše koja je počela padati pri kraju druge serije. Nakon što su se četiri diskašice poskliznule u mokrom krugu, organizator je odlučio prekinuti. Čak se razmišljalo o tome da se finale diska pomakne na drugi dan, no kiša je stala i krug se koliko-toliko uspio osušiti. I nakon te stanke Sandra je bacila 65,01 metar i činilo se da će hici u zadnje tri serije biti sve duži. Nažalost, nije ispalo tako.
Nisam ponosna na sebe
– Ne mogu reći da sam ponosna, nisam bila na svojoj razini. Bilo je izuzetno teško natjecanje od početka. Ne tražim nikakvo opravdanje, žao mi je zbog prvog hica. Disk je bio pun vode i jednostavno mi je iskliznuo iz ruke. A moj plan je bio da u prvoj seriji bacim preko 68 metara. Drugi hitac bio je u mrežu i onda je počela kiša. Kiša koja mi nije donijela ništa dobroga. Ohladila sam se, trebalo se ponovno zagrijati, a krug se, naravno, nije mogao tako brzo osušiti. Sve se to na kraju jako odužilo, ali mi je od samog ulaska na stadion nešto govorilo da neće izaći na dobro. Ustvari, cijela ova sezona bila je sezona kušnje. Ali, ponavljam, nisu to opravdanja za ovaj rezultat – rekla je Sandra.
Četvrto mjesto na Olimpijskim igrama nije smak svijeta ma koliko će Sandri sada biti teško. Najteže će joj biti doći u sobu, kada počinju razmišljanja je li moglo bolje, što je krenulo krivo, kako dalje...
– Naravno da ovo nije kraj što se tiče Olimpijskih igara. Za tri godine je Pariz i znam da će tamo biti bolje. Ovako se ne završava karijera vrhunskog sportaša i zato nastavljam dalje – kaže Sandra.
Rane će se najbolje zacijeliti nekim novim natjecanjem, a sezona se jako brzo nastavlja mitinzima Dijamante lige, a za kraj sezone tu je i Hanžek, zagrebački miting koji Sandra obožava.
– Moram čestitati medaljašicama. Amerikanka Allman je zaslužila zlato. Ono što ja nisam napravila u prvoj seriji napravila je ona. Taj hitac je odmah bio za medalju. Svaka čast i Njemici, iznenadila je svojim nastupom. Opet se moram vratiti na taj brzi krug. Uh, što ne volim brze krugove. Stalno sam mijenjala tenisice, sve moguće sam probala kako bih imala savršen hitac. Nije išlo. Očigledno mi nije bilo suđeno da u Tokiju uzmem medalju. Znam, netko će reći da je četvrto mjesto na Igrama velik uspjeh, ali ja znam da mogu puno bolje od toga. Moje mjesto sigurno nije četvrto. Imala sam medalju na dlanu, ali mi je izmaknula. Kada sam osvajala zlata u Londonu i Riju, daljine su bile preko 69 metara. Ovdje osim Amerikanke nitko nije bio blizu te dužine. Kad se vratim doma, morat ću sjesti i dobro razmisliti što i kako dalje da se ovakvi nastupi više ne ponove – istaknula je Sandra.
Nakon 2020. godine koja je bila godina pandemije i praktički godina bez pravih natjecanja, ni ova nije bila nešto bolja. Tek nekoliko mitinga i Olimpijske igre. Pojavili su se tu i neki drugi problemi...
Suza stiže suzu...
– Da, imala sam probleme s Ahilovom tetivom pa s leđima. No, zahvaljujući svom liječnikom timu došla sam koliko-toliko spremna u Tokio. Ne bih sada željela da su te sitne ozlijede alibi za četvrto mjesto... To nije opravdanje – rekla je Sandra, a onda su proradile emocije.
Suza je stizala suzu....
– Znam da sam se borila do kraja. U Tokiju, 12 godina poslije mog početka olimpijskog ciklusa, i dalje sam tu i opet sam gledala hoće li mi zadnji ciklus donijeti medalju. Cijelu ovu sezonu borim se s nekakvim vraćanjem ritma u natjecanje, u osjećaj te dominacije, znam da sam moćna, znam da mogu, ali... Nitko te ne pita jesi li bio ozlijeđen, ovamo moraš doći spreman i to je to. Mislim da sam se borila koliko sam mogla i više sreće drugi put – istaknula je Sandra.
Računali smo na medalju Sandre Perković na ovim Igrama, računala je i ona. Nije se dogodilo. Zar i Srbija nije očekivala sigurno zlato od tenisača Novaka Đokovića, a on ne samo da nije osvojio zlato već je bio četvrti, baš kao i Sandra. I zato život ide dalje. Bit će u idućim sezonama i uspona i padova. Sandra je u posljednjih 11 godina dokazala da je jedna od najvećih diskašica svih vremena. Sve te njezine medalje daju joj za pravo da jednom i ne bude na postolju. Poznavajući je, bit će joj teško idućih nekoliko dana, ali vrijeme liječi sve rane pa će tako i ovu. Izaći će Sandra još jača i motiviranija u novu sezonu premda ni ova još nije završila.
Do Pariza Sandra ispred sebe ima dva Svjetska prvenstva, prvo 2022. godine u američkom Eugeneu, te 2023. godine u Budimpešti. Sad kreće u lov na izgubljene naslove. Prvo treba vratiti svjetski naslov koji je trenutačno u vlasništvu Kubanke Perez, a onda u Parizu valja vratiti i olimpijsko zlato tamo gdje pripada... Jedino ne mora vraćati europski naslov. Štoviše, u Münchenu sljedeće godine šesti put napada europski naslov. U Europi je nepobjediva od 2010. godine i prvog naslova u Barceloni. Motiva koliko hoćeš i zato, Sandra, glavu gore!
>> Pogledajte: Tonči Stipanović osvojio je povijesno srebro za Hrvatsku!
Sportašica 365