Sve je moralo završiti nabijeno simbolikom. Morali smo proći kroz
najdublji balkanski mulj, kroz makedonsku kaljužu da bismo se dokopali
umivenog zapada, Eura i hrpe eura.
I to baš na dan kada se svi sjećamo Vukovara otprije 16 godina i
krvavih slavonskih njiva, kada je životima plaćana cijena da se
izvučemo iz balkanskoga gliba i postanemo dio Europe. Bez Vukovara ne
bismo imali Hrvatsku, svoje vatrene i zanos koji nas prati svaki put
kad istrči reprezentacija i zasvira Lijepa naša.
Pa makar se i ne čuje od zvižduka i uvreda kao sinoć u Skoplju. Neka,
sada smo samo gosti na divljem istoku. Hrvati su na Euru, Makedonci
nisu, kao što ponovno neće biti nijedna druga država iz raspale
Jugoslavije. A možda ni moćna Rusija čiji su putinovci u ložama teži od
cijelog hrvatskog gospodarstva. Imaju Abramoviče, čuvaju Kadijevića,
ali sad jedino mogu moliti Bilića i Hrvate da pregaze Engleze.
I Slaven Bilić, taj Prometej hrvatskog nogometa, poput Vukovaraca
prošao je svoju kalvariju prije nego će kao imperator kročiti na
Wembley, pa na ždrijeb Eura, 2. prosinca u Luzernu i onda u veliko
Euroljeto 2008. Još u zimi 2005. nije bio siguran hoće li moći hodati
nakon dvostruke operacije kičme, mjesecima je bio prikovan za bolničku
postelju.
Kao što je poslije Vukovara Hrvatska postala odlučnija nego ikad,
Slaven se dignuo čvršći i jači. Kako kaže, ponovno se rodio i ne
tajimo, navijali smo za Slavena, Robija i Aljošu da zamijene Cicu
Kranjčara. Poslije Skoplja može otresti mrvu blata s cipele i ponosno
krenuti prema Beču. Finale Eura je 29. lipnja 2008.
NAGLASAK
Simbolika Vukovara
