Prpa, čovjek koji je osvojio prvi turnir u Umagu, tri desetljeća kasnije sjedi ispred Stadiona “Goran Ivanišević”.
– Goranu Prpiću titula, a Goranu Ivaniševiću ime stadiona, za utjehu – dobacit će netko.
I na ekshibiciji opet ista priča. Prpić je pobijedio Ivaniševića. OK, nije se igralo s punim gasom, ali – dobio ga je. Samo se smješka. Sve do trenutka kad se sjeti da je od titule prošlo 30 godina. Pola života. Bio mu je to prvi i jedini turnir koji je osvojio u karijeri.
– Imam se čega sjećati. To je jedini turnir koji sam u karijeri osvojio. Zezam Gorana Ivaniševića, kažem mu: “Hvala ti što si bio tako obazriv. Tako mlad i neiskusan...” Čuj, pružila mi se prilika, bio sam u tom trenutku sedam godina stariji, imao sam već dosta znanja. I eto, nekako sam uspio. Drago mi je da sam ovdje, da sam s njime opet stao na centralni teren, odigrao reprizu tog finala. Bit ću iskren, nekako sam imao prije meča i tremu.
Tenis je moj život
Vi tremu?
– A čuj... Sad je na tribinama bilo više ljudi nego tada. A osim trenerski, nisam baš više toliko igrački aktivan.
Ali pobijedili ste.
– Jesam, da. Ali rezultat nije bio ovdje važan. Nije do toga, nego mislim da tijelo nas bivših sportaša više ne može pratiti ono što je ostalo zabilježeno u glavi. A htjeli bismo... Imao sam par pitanja prije meča: “U kakvoj si formi?” A ja u čudu pogledam i kažem: “Forma?! Kakva forma. Pa imam 55 godina...”
A trema prije finala 1990.?
– Ne, onda je nisam imao. Bio sam u finalu Nice i u nekoliko polufinala Masters turnira, ali nisam uspio još jednom otići do kraja. Baš sam osjetio da je tada čas. Goran je bio mlad, bila je to velika šansa, tko zna kad bi se sljedeća ukazala.
Ima još jedan trenutak u vašoj karijeri. Meč s Björnom Borgom?
– Kako se ne bih toga sjećao? Borg se taman vraćao, ja sam imao 27 godina. U Münchenu smo se sreli, igrao sam tada svoju najbolju sezonu na zemlji, a on je na turnir došao s wild-cardom. Mislim da je imao 35 godina. Bio je Borg tada jedan od najvećih, ako ne i najveći. Nisam znao što očekivati. Izašli smo na teren, njegov tenis, koji je igrao davno prije, i tenis koji je igrala moja generacija bio je nebo i zemlja. Njegov tenis bio je toliko spor. Završilo je 6:0, 6:1.
Osvojio je Borg jedan gem?
– Pitao me John McEnroe poslije meča: “Gorane, zašto si mu pustio gem?” A nisam. Osvojio ga je! Ipak, pamtit ću još jedan štos s tog meča. Sjedio sam u svlačionici, sudac je došao po mene i stvorio se odnekud Borg. I on je meni pružio ruku i rekao: “Ja sam Björn Borg.” Doslovce sam mislio reći: “Ma nemoj...” Pa tko ga ne bi znao? Bio je zvijezda svih zvijezda!
Gdje ste danas, što radite?
– Godinama sam u tenisu, bio sam i izbornik, tenis je moj život, tenis mi je sve dao. Obožavam biti trener, radim sa zadovoljstvom i nakon dva desetljeća što sam bio trener u ženskom tenisu (Majoli, Kostanić, Konjuh, Lučić, Tomljanović..., nap. a.), počeo sam raditi s Ninom Serdarušićem prije tri mjeseca. Nadam se da će uskoro Nino pronalaziti put prema gore i osjetiti koliko je dobar. Tu u Umagu dobio je pozivnicu, hvala organizatorima, tu će osjetiti kako igraju dečki iz Top 100. Ako osjeti da može igrati s takvim igračima, dobit će samopouzdanje.
Pamte vas po stezniku na koljenu? Gdje je? Igrate bez njega.
– Ma kakav steznik! Za ono što tijelo danas može nemam potrebu.
A privatno?
– Imam troje djece, unuke. Sretan sam i zadovoljan sam sobom i što je obitelj dobro. Jako puno čitam. Kad to netko vidi u novinama, da ja čitam, neki moji iz škole ili ljudi koji me dugo znaju začudit će se. Nisam nikad u mladosti bio taj. Ali sad nadoknađujem to vrijeme.
Što čitate?
– Trenutačno čitam knjigu “Čovjek zvan Ove” Fredrika Backmana. To je priča o čovjeku koji je nekoliko godina stariji od mene danas. I kako on vidi svijet svojim očima...
Morao sam izgraditi igrače
Među prvima ste počeli kao trener, a danas imamo hrvatski trenerski bum. Ljubičić, Ivanišević, Krajan...
– Ništa čudno. Logično je da veliki igrač uzima bivšeg velikog igrača kao trenera, ali i kao – sugovornika. Da izmjenjuju mišljenja. Jer svi se pitaju što Ljubičić može dati Federeru ili što Ivanišević može dati Noletu. Može mu dati razgovor, mišljenje, nešto što vidi sa strane, a što igrač ne osjeća. Tu je, dakako, i povjerenje. To ne može raditi netko sa strane, već samo igrači koji su međusobno povezani. A kad si bivši veliki igrač, to je jedan drugi nivo.
A vi?
– Drugačije je meni bilo, radio sam kao trener koji je morao izgraditi igrača. A ovi igrači, Federer ili Đoković, oni su gotovi produkti. Moj je zadatak uvijek nekako bio – graditi nekoga. Kad je netko 300., 400., 500. na ljestvici, ima potencijal, pokušava sam, ali ne ide, i onda zovu: “Prpa, dođi...”, “joker upomoć’, “joker zovi”. I mislim da svakog igrača ja mogu kao trener dovesti do njegova maksimuma. E sad, koji je to maksimum...
Idete na plažu? Gorana ste pobijedili, sad na odmor?
– Nisam morski čovjek, nećete me naći na plaži. U životnoj sam fazi gdje mi treba mir. Šetnja, sjesti sa strane, knjiga. Pogledati oblake, pogledati ljude, more opušta...
A sljedeći meč?
– Vidjet ćemo.
Danas ste s druge strane kao sugovornika imali 47. tenisača TK Ponikvi (u konkurenciji 53 rekreativca).
– Ha-ha... Glavno da igrate – smije se Prpić.
I u Ponikvama su česti rezultati kao u vašem meču protiv Borga. Može trenerski savjet?
– Dapače...
Prpa, skroman kao i uvijek, no i prijateljski si razbio tovara!