Na današnji dan, 1964. godine, rođen je idol generacija, jedan od najboljih i najvažnijih europskih košarkaša svih vremena Dražen Petrović. Večernji list nedavno je povodom 30. obljetnice smrti neprežaljenog Šibenčanina objavio specijal na 132 stranice, u kojem su otkriven dosad nepoznati detalji iz njegovog života, karijere ali i odrastanja u Šibeniku koje je bio ključna etapa u razvoju košarkaškog genijalca, neslomljivog borca i šutera koji je iz male dvorane na Baldekinu dogurao do NBA lige i otvorio Europljanima put prema najvećoj ligi svijeta. Intrigantnu Draženovu šibensku priču objavljujemo u dva nastavka, uz poseban doprinos Tomislava Zorića, čovjeka koji je Draženu prvi dao ključeve dvorane dok je imamo svega devet godina.
Dražen je u svemu imitirao starijeg brata, trenirao bi vaterpolo kada bi to radio i Aco - teza se desetljećima ponavlja pri svakom seciranju šibenske priče obitelji Petrović.
– Nije mi nešto tako poznato, da je Dražen zbog Ace bio takav fanatik. Možda jest, ali meni to nije poznato. Mislim da je košarku obožavao ne samo zbog toga što je brat prvi krenuo s njom – kaže Tomislav Zorić, naš sugovornik koji je Draženu prvi dao ključeve dvorane te je na Baldekinu s ustrojem Šibenke i okupljanjem poduzetnika oko kluba stvorio pretečnu slavne Cibone.
Odnos snaga Ace i Dražena ovako je opisao:
– Aco je bio sjajan, veliki košarkaš, a Dražen je bio čudesan. Bio je radnik, fanatik, zaljubljenik u košarku koji je sve što je ikada postigao, postigao svojim radom. Ali bio je talent, prije svega. On bi, znate, postavio stolice na tri pozicije i pitao me da mu kupim sladoled ako sve pogodi. Mi smo, zapravo, stavljali te stolice na deset metara i onda bi on sve tri pogodio. U to vrijeme nije bilo trice, nije postojala linija za tri poena. On je šutirao po 500 puta svakog jutra, to je bio Dražen.
Dražen u priču ulazi, sjeća se precizno Zorić, 1973. godine, u dvorani na Baldekinu.
– Muška momčad bila je tada u dalmatinskoj ligi, igrali su momci školarci, studenti, polaznici gimnazije i radnici, i Aco je bio među njima. Bili su Batinica, Amanović, Smolić, Baranović, pa Gojanović koji je kasnije otišao u Zadar i u Lokomotivu. Nakon šest godina ušli smo u prvu ligu, a nakon 10 godina postali smo prvaci Jugoslavije.
U najkontroverznijoj utakmici ikad odigranoj na ovim prostorima, Dražen Petrović zabio je Bosni 40 poena, nakon užasnog lošeg poluvremena u kojem je postigao svega šest. Dvorana je proključala, jedva se moglo disati kad je Matijević sudio faul Hadžića na Draženu.
Piše se danas kako se moglo čuti igrača Sarajeva kako pita Hadžića što ti bi, što si ga faulirao, iako se u dvorani nije moglo od urnebesa čuti ništa, pa tadašnji komentator radija, ujedno i kontrolor i dugogodišnji novinar Ivo Mikuličin i sam piše da je prenosio utakmicu s gledateljima na leđima. Radio je prije majstorice i režimski PR, Dražena se transferiralo u Zvezdu, Cibonu, Zadar, ali i ta intriga o navodnom dogovoru s Crvenom Zvezdom, o kojoj se i danas piše i priča u kontekstu utakmice Cibone i Zvezde za prvaka i horoka Nakića za pobjedu zagrebačkog tima, što je bila prevaga zbog koje je Dražen umjesto Beograda izabrao Zagreb, mora da ima još koji nepoznat detalj, kad nam Zorić kaže da će se o tome jednog dana možda još nešto saznati.
– O tome ćemo kad dođem u Zagreb, dolazio sam prije češće, tu su mi kćer i sin, godinama smo na utakmicama Cibone.
Čudna je ta veza Šibenčana i Zagrepčana, koja se ogleda i u posebnosti da Šibenčani, jedini u Dalmaciji, pretežno navijaju za Dinamo.
Ima li to veze i s Acom i Draženom u Ciboni?
Aco se sjeća da je ta veza bila studentska.
'Sine, uvijek navijaj za Dinamo'
– Išli smo mi i u Zadar gledati košarku, ali nije to bilo kao Zagreb. Cibona nam je bila sve. Ponekad bi s prijateljima iz Šibenika putovao vlakom na utakmice Cibone, nije ih propuštao. Tu je Aco i danas. Neraskidiva veza.
– Kada sam pitao oca za koga ću navijati, Hajduk ili Dinamo, otac mi je rekao: “Sine, uvijek za Dinamo!” Razlog je utakmica šibenskog Osvita i splitskog Anarha u sezoni 1935./1936., kada su se naši igrači potukli sa Splićanima, a splitski savez pod kojim smo tada bili isključio nam je pet igrača za iduću ključnu utakmicu s Ilirijom i tako nismo ušli u prvu jugoslavensku ligu. To je prvi pravi razlog, kasnije ne znam, došli su mlađi.
Zorić je, iako to nije napomenuo, već smo podatak doznali od Ferića, odigrao i prvu javnu i službenu košarkašku utakmicu u povijesti Šibenika, a selekcija Zadra pobijedila je s 14:8.
– Realno, omjer je tada bio 40:10 za njih, tako smo stajali.
Priča o košarci u Šibeniku kreće puno prije Dražena. Igrao je i Arsen Dedić
Rijetki su svjedoci i zapisi iz tog vremena, a na rijetkoj fotografiji ekipe šibenske gimnazije iz 1956. godine, koja je osvojila naslov prvaka, vidimo imena koja nam Zorić nabraja: Vinko Kalauz, Arsen Beg, Marko Friganović, Ante Dunkić Galo, Branko Bukić, Ivica Marotti i među njima Arsen Dedić, koji je igrao za pobjedničku srednjoškolsku momčad. U šibenskoj gimnaziji zapravo puno prije rođenja Dražena Petrovića te doseljenja njegove obitelji u Preradovićevu ulicu na Baldekin počinje priča o košarci u Šibeniku.
– Prvi koš napravili su Šibenčani između Zvonika Gospe van Grada i današnje zgrade Fine, tamo je nekada bila škola. Svi su bili visoki i kršni momci, svi preko 1,91 m. Igrali smo nogomet i odbojku, sve dok nas jedan profesor, Zlatko Res-Koretić, koji je po kazni došao iz Slavonije u Šibenik 1949. godine, pitao što to igramo, znamo li nešto drugo osim toga. Pitao sam je jesmo li ikada igrali košarku i tako je krenulo. Napravili smo prvi koš u Šibeniku na zemljanom terenu i svi školarci dolazili su nas gledati što to radimo. Šibenik je uvijek bio veslanje i nogomet. Mi smo prvi igrali košarku, igrali smo i na Poljani – kaže Zorić.
Krivotvorina i mit
Kultni pak koš u Preradovićevoj ulici, gdje se danas polažu vijenci, drže govori i obilježavaju Draženove obljetnice, obična je krivotvorina i mit koji je prvi razbio Ferić, koji je zahvaljujući istraživanjima povijesti šibenskog sporta i prikupljanju građe za Kuću šibenske sportske slave i Muzej šibenskog sporta, pronašao fotografije na kojima je ovjekovječeno kako Dražen igra košarku pod svojim, pravim košem u Preradovićevoj. Snimio ju je britanski fotograf David E. Klutho.
Koš pod kojim je Dražen igrao košarku kao klinac, ali i kao već slavni košarkaš španjolskog kraljevskog kluba Reala, zbog onih kojima je smetala buka i graja djece koja igraju košarku, pomaknut je na bočni zid kompleksa garaža.
A preteča pravog koša u Preradovićevoj bio je zapravo koš u Triglavskoj ulici koji je krajem 1970. godine postavio tadašnji zaljubljenik u košarku, a danas priznati i poznati šibenski slikar, pokojni inženjer Dalibor Šikić. Pod tim košem gotovo svakodnevno košarku su igrali Neno Radečić Šu, Ivica Živković, Šime Grubišić Ćipe, Aleksandar Aco Petrović, Željko Stevelić, Dalibor Šikić i još neki momci iz ulice i te gradske četvrti. Kada je Dalibor podigao koš na ogradi, Dražen je imao samo šest godina. Koš u Triglavskoj, prepričava Ferić u svojim bilješkama u časopisu Volim Šibenik, ugasio se kad je većina momčadi morala na odsluženje vojnog roka.
Kada su se vratili, koša više nije bilo pa su odlučili napraviti novi, na zgodnijem mjestu. I to je bilo u Preradovićevoj ulici, upravo tamo gdje je 1959. godine bio postavljen prvi koš, ali ne više pored ulaza u stambenu zgradu, nego preko puta, na krovu iznad vrata garaže obitelji Macuka ispred koje je bilo najviše prostora za igru.
Legendarne partije u Preradovićevoj
Tu se košarka igrala skoro dvadeset godina, a uskoro su počeli dolaziti mlađi momci, kasnije poznati i uspješni košarkaši, treneri, menadžeri: Neven Spahija, Robert Jablan, Ivica Žurić i Dražen Brajković Trato, braća Mario i Damir Klanac i, naravno, Dražen Petrović. Igrao je i Aco kao već poznati košarkaš, dolazio je kasnije i Dražen kad je već je nosio dres Reala.
– Utakmice su bile tvrde, muške. Kada bi igrali Aco, Neven, Ivica i Robert, svi iz ulice dolazili bi ih gledati ili su s prozora i balkona navijali i komentirali. Dražen je zbilja bio čudo. Čim bi došao iz škole, bacio bi torbu i išao igrati košarku. Takav je bio i kasnije kada je počeo igrati u Šibenki – došao bi s treninga, ne bi se ni tuširao, već bi odmah došao pod koš.
Ne znam kako, ali u jednom trenutku više ga nitko nije mogao dobiti. Bio je još klinac, a već je znao provući loptu između nogu. Ostao je isti i kada je postao slavan. Sjećam se, igrao je u Realu, doputovao bi u Šibenik iz Madrida, pozdravio bi na brzinu roditelje i dojurio pod koš. Nakon Draženova odlaska iz Šibenika došla su pod naš koš neka nova djeca, ali sve je prekinuo rat. Mislim da poslije Draženove smrti 1993. godine više nije bilo basketa u Preradovićevoj – rekao je Radečić Šu.
Pri deložaciji koša s izvornog mjesta, na novoj lokaciji gdje se danas službeno evociraju uspomene na Dražena, nije postavljen originalni obruč nego novi, a i taj je doslovno ubijen kako novi šibenski naraštaji ne bi slučajno mogli udarati loptu. Taj je koš zatvoren teškim, čvrsto zavarenim metalnim križem kako kroz njega ne bi mogla proći lopta i tako je pretvoren u tužnu negaciju svega onoga što je Dražen za života bio, rekao je Ferić.
Mjesto gdje Dražen i danas živi
A one koji su došli nakon što je sve prekinuo rat dočekala je njihova priča o Draženu. Nije više bilo Šibenke, koja je 9. travnja 1983. godine odigrala najveću košarkašku i političku utakmicu u državi. Pojele su je godine poraća i privatizacije, a nekad industrijski i lučki gigant Jugoslavije privatizacijskim užasom ostao je bez određenja i identiteta. Centar opustošen, tvornice su postale groblja, tisuće obitelji bez posla, kao da je netko odjednom samo ugasio svjetlo na 15 godina. Bez puno filozofije, Šibenik je bio teška depresija u kojoj se izlazilo se po benzinskim pumpama.
I tu negdje, u Program očuvanja i valorizacije kulturnih i prirodnih vrednota svrstala je vlast davnih dana plan izgradnje spomenika Draženu Petroviću. Stajao je godinama negdje na papiru pa je čovjek kojem su se podizali spomenici diljem svijeta u mjestu gdje je rođen imao tek lažni koš u Preradovićevoj. A uz njega samo su još funcutski grafiti odavali da je to Draženov grad. Šibenik je čekao 18 godina, problem je bila čak i limena pečenjara ispred sportske dvorane Baldekin.
Šibenčani su, naravno, negodovali jer u brončanom kipu Dražena koji sjedi na klupi nisu vidjeli smisao. Projekt im je bio nedorečen, dok za dvije godine, dakako par dana do lokalnih izbora, nije otvoreno igralište iza leđa Draženova spomenika, na kojem je prikazan kao 15-godišnjak koji na klupi zapravo nogama vrti loptu i poziva ostale da dođu na igru.
Tako danas izgleda najveća utakmica koju je dobio i jedino mjesto na kojem stvarno živi. Danonoćno je igralište puno, košarka se neprestano igra, netko uvijek sjedne na klupu pored njega, ostavi nešto, promisli. Netko prođe i ogrne ga kaputom kad pada snijeg.
– To je nešto najljepše što podsjeća na Dražena, najljepši njegov spomenik. To je živući spomenik i tako ga mogu i danas zamisliti – rekao nam je u jednom razgovoru Aco.
Noću, dok su ulice Baldekina puste i prazne, dok šetate prema gradu, vi to možete ovdje čuti. Zvuk lopte, u mrkloj noći, kako udara u beton, odzvanja. Točno ono što je bio Dražen i ono što je zadnje govorio navijačima Šibenke na odlasku.
“Lopta, koš i ja. I to je priča koja nema kraja. Nadam se, međutim, da će razumjeti da za ono što želim od košarke moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan da bih otvorio drugi krug.”
Bio je još klinac, a već je znao provući loptu između nogu. Ostao je isti i kada je postao slavan. Sjećam se, igrao je u Realu, doputovao bi u Šibenik iz Madrida, pozdravio bi na brzinu roditelje i dojurio pod koš. Nakon Draženova odlaska iz Šibenika došla su pod naš koš neka nova djeca, ali sve je prekinuo rat. Mislim da poslije Draženove smrti 1993. godine više nije bilo basketa u Preradovićevoj
Bio je još klinac, a već je znao provući loptu između nogu. Ostao je isti i kada je postao slavan. Sjećam se, igrao je u Realu, doputovao bi u Šibenik iz Madrida, pozdravio bi na brzinu roditelje i dojurio pod koš. Nakon Draženova odlaska iz Šibenika došla su pod naš koš neka nova djeca, ali sve je prekinuo rat. Mislim da poslije Draženove smrti 1993. godine više nije bilo basketa u Preradovićevoj....
>>> U video intervjuu za VL Aco Petrović govorio je o odnosu s Draženom. Razgovarala: Dea Redžić
Sarunas Marciulionis bio je i ostao legenda Litve kao i europske i NBA košarke. Litva je država u kojoj je košarka bila izuzetno poznata i prije 2. svjetskog rata, dominirali su u Europi tridesetih godina. Bio sam u njegovom hotelu "Sarunas" u Vilniusu dva puta.