Još od terorističkog napada Palestinaca na izraelske sportaše u Münchenu 1972., olimpijski pokret nije bio u većoj krizi. Osim što su Olimpijske igre u Tokiju prolongirane za godinu dana, sada se od nekih japanskih epidemiologa mogu čuti crne prognoze da te Igre, zbog toga što se koronavirus ne može neutralizirati u cijelom svijetu, možda uopće neće biti održane.
Samo 4,1 posto sportašima
A Japanci su jasno poručili Međunarodnom olimpijskom odboru – ne bude li Igara 2021., bit će im preskupo održavati hladni pogon pune dvije godine – pa se očekuje da i središnja organizacija svjetskog sporta financijski podmetne leđa.
A dođe li do toga, bio bi to veliki financijski udar na svjetsku sportsku prvostolnicu koja jako dobro prihoduje od sponzorskih i televizijskih ugovora. I zato je, možda u krivo vrijeme, došlo do svojevrsne pobune sportaša olimpijaca koji od MOO-a traže pravedniju podjelu kolača. A on godišnje iznosi 1,29 milijardi eura.
I zato udruga Global Athlete, koja okuplja olimpijce iz cijelog svijeta, ne može prihvatiti činjenicu da od tog iznosa samo 4,1 posto ide na račun sportaša.
A to je sitniš u odnosu na standardne organizacije profesionalnog sporta – poput Premijerne lige (60%) ili pak NBA lige (50%) – koje protagonistima vraćaju od 40 do 60 posto svoje zarade.
I zbog svega toga, Global Athlete pokrenuo je inicijativu za poslovni pritisak na MOO o čemu kaže: “Sportaši bi trebali biti primjereno kompenzirani za svoje pripreme i nastupanje na Olimpijskim igrama. Jer, još uvijek velika većina sportaša (i njihovih obitelji) godinama subvencionira pripreme, putovanja i opremu za nastup na Olimpijskim igrama i olimpijsku industriju vrijednu milijarde dolara.”
Budući da onih 1,29 milijardi eura koje MOO godišnje zaradi ide nacionalnim olimpijskim odborima, međunarodnim sportskim savezima, Olimpijskoj televiziji, Olimpijskom muzeju, Svjetskoj andidopinškoj agenciji... sportaši udruženi u Global Athlete traže da se veći dio tog novca usmjeri izravno njima.
A da bi se takvo što moglo realizirati, između ostalog, iz Olimpijske povelje trebalo bi maknuti stavku pod brojem 40 koja kaže da sportaš ne smije zarađivati nastupanjem na Olimpijskim igrama, pa se u tom smislu na najvećem festivalu ljudskog roda ne smiju pojaviti ni s oznakama osobnih sponzora.
A sve dok je tako, i ako niste snalažljivi poput braće Sinković koji imaju puno sponzora, bit će puno sportaša, u tzv. malim sportovima, koje ćete čuti da govore:
– Ja s ovom stipendijom mogu solidno živjeti, ali ništa ne mogu uštedjeti.
– Još živim kod roditelja, koji mi pomažu da to izguram.
Nezadovoljstvo i u SAD-u
Vjerovali ili ne, nezadovoljni su i brojni sportaši iz olimpijski najuspješnije zemlje svijeta SAD-a.
Njima je, baš kao i mnogima u cijelom svijetu, još 2016. zasmetalo što “volonterski” predsjednik MOO-a Thomas Bach ima godišnju naknadu od 250.000 USD i što u Lausanni stanuje u apartmanu koji stoji tisuću dolara dnevno. A sve one trofejne sportaše iz “malih” sportova zacijelo zasvrbi uho kada čuju da redoviti članovi MOO-a imaju dnevnice od 450 USD, a članovi Izvršnog odbora od 900 USD.
A kada čuje za te iznose, dvostruka se (2008. i 2012.) veslačka olimpijska pobjednica Caroline Lind razljuti. Jer ona je za 12 dnevnica jednog člana MOO-a, koji ima pravo i na hotel sa pet zvjezdica i automobil s vozačem, morala čuvati tuđu djecu cijeli mjesec. A tom istom “sportskom kardinalu” ne bi pala kruna s glave kada bi imao, recimo, dnevnicu od “samo” 300 dolara i kada bi spavao u hotelu s četiri zvjezdice.
