Nakon 30 godina u košarku s prostora bivše SFRJ vratio se Zoran Savić (54), nekad robustan, snažan i trofejan centar. Otišao je među pečalbare 1991. nakon što je sa Splitom osvojio svoj drugi naslov prvaka Europe, a vratio se u ožujku ove godine da bi preuzeo mjesto sportskog direktora Partizana pa se kao takav pojavio i na Liburnia kupu u Opatiji.
- Jedino što je ostalo isto jest košarkaški teren, sve ostalo se promijenilo pa tako i ljudi.
S obzirom na zatečeno stanje iznio je jedno snažno zapažanje.
- Meni se čini da su klubovi poput Cibone, Splita ili Partizana u drugoj polovici 80-tih bili bolje organizirani no što su danas. Mi smo tada, mislim na Jugoplastiku, putovali čarterom na dobar dio utakmica Kupa prvaka na koje su s nama išli i navijači. Split je imao svoju dvoranu, bazenčić, saunu, vrhunske uvjete za rad. A danas jedan Partizan, klub koji postoji 76 godina, nema niti jednog četvornog metra u svom vlasništvu. Pa Mirko Novosel je, kada su se gradile dvorane u vrijeme Univerzijade, skraćivao dvorane samo da se ne može igrati niti jedan sport nego košarka. Ljudi koji su vodili klubove bili su vrhunski menadžeri.
A vrhunski suigrač bio je pak Toni Kukoč koji će u subotu, 11. rujna, biti primljen u Košarkašku kuću slavnih.
- Nama svima Dražen Petrović bio je idol, no Kuki je bio poseban. A od svih tih igračkih veličina bio je najnormalniji momak, nimalo ćudljiv. Nije kod njega bilo egoizma kojeg obično imaju vrhunski igrač. Ne pamtim da je veliku utakmicu loše odigrao, uvijek je bio spreman za dobru asistenciju.
Prilično uspješan u tome da suigrače čini boljim je i jedan današnji NBA as s prostora bivše SFRJ a to je Slovenac Luka Dončić. Kako bi se njega dalo uklopiti u košarku iz vremena kada ju je Savić igrao zajedno s hrvatskim počasnicima Kuće slavnih Kukočem i Rađom?
- I da je igrao u naše vrijeme bio bi vrhunski. Štoviše, meni se čini da je Dončić s obzirom što radi na NBA parketima u ovom času možda i bolji nego što je bio Dražen u svoje vrijeme. Neki dan smo pričali o tome koliko su nama značile one američke turneje u studenom kada smo igrali protiv najboljih američkih koledža i kada su selekcije sa Dalipagićem i Kićanovićem od njih gubile po 40 razlike. A sada bi situacija bila posve drugačija. Mislim da bi prvak Europe američkog sveučilišnog NCAA prvaka dobio 30 razlike.
Svoju prvu seniorsku utakmicu, po vlastitu kazivanju, Savić je odigrao u Zagrebu.
- Igrao sam za Čapljinu, u Trnskom, protiv Zagreba kojeg je vodio Pepsi. U Čeliku iz Zenice ja sam košarku počeo trenirati sa 15 i pol godina što je danas nemoguće. No, prije je sustav rada bio jako dobar, radilo se jako dobro i jako puno, a prvi "skauti" bili su školski učitelji kako osmoškolski tako i srednjoškolski. A danas svaka NBA momčad ima po Europi tri skauta. Sjećam se da sam u jednom trenutku igrao na dvojnu licenciju, i za Čapljinu i za Čelik iz Zenice, ali s prijateljima i za još jedan manji klub pod lažnim imenom u nekoj "fildžan" ligi iz koje se nije moglo ispasti.
Kada je počeo trenirati košarku, Zoran nije ni pomišljao da će imati tako sjajnu karijeru koju, osim ona dva naslova prvaka Europe sa Splitom, blistavom čine još i jedan isti takav naslov s Virtusom te tri naslova reprezentativnog prvaka Europe (1991., 1995. i 1997.) a bio je i član reprezentacije svjetskih prvaka 1990. te srebrne olimpijske vrste iz 1996.
- Kada sam ja počeo igrati košarku ideja nije bila da od toga živim. Ne, moja namjera bila je završiti strojarstvo što mi je bila opsesija jer sam bio jako dobar učenik pa sam kao takav imao i stipendiju Titova fonda što je u to vrijeme po naraštaju imalo samo 100 učenika iz cijele zemlje. To je bila ogromna stipendija, na razini dobre radničke plaće, a stipendiran sam bio i od jedne od najboljih firmi u Zenici. A ondje sam i počeo studirati storjarstvo, čak sam i dao neke ispite, no tada sam ozbiljnije počeo trenirati i nisam mogao nastaviti. Doduše, kada sam prešao u Split, ondje sam upisao ekonomiju, no nikad nisam otišao na fakultet. Mrzio sam ekonomiju, a ispalo je da cijelu karijeru, nakon igračke, radim nešto oko ekonomije.
A razmišljati ekonomski itekako je morao dok je bio sportski direktor Barcelone i Fortituda iz Bologne u kojem je, za trenera angažirao ponajboljeg hrvatskog stručnjaka Jasmina Repešu.
- Premda je on nešto stariji, Jasko i ja zajedno smo igrali za Čapljinu, a Fortitudo je s njim kao trenerom dospio u finale Eurolige.
Nakon te direktorske faze u nekim od najvećih europskih klubova, okušao se i u zastupanju igrača.
- Da, jedno pet godina imao sam svoju agenciju.
U međuvremenu pokrenuo je i košarkašku akademiju u Dubaiju.
- Ona i danas djeluje a vodi ju moj dobar prijatelj i čovjek od povjerenja, negdašnji cibos, Dževad Alihodžić. Košarka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ne da je na nuli nego je na minus 10. U svojoj prvoj ligi imaju pet momčadi prilično niske razine no mi naš posao nismo gradili na tome. Cilj je bio omogućiti djeci stranaca, a njih je ondje jako puno, da se bave košarkom. No, kako su svi oni tamo u prolazu ne možete ih odgajati za budućnost košarke u toj zemlji jer i domaći klinci odlaze na školovanje u inozemstvo. Doduše, s obzirom da je Dubai jako dobro povezan s Europom možda bi se i mogla formirati profesionalna momčad koja bi igrala neko europsko klupsko natjecanje što bi ondje imalo svoju publiku. Naime, u toj zemlji živi skoro 700 tisuća Filipinaca, a poznato je da taj narod voli košarku.
Kako je došlo do toga da nakon svega preuzme dužnost sportskog direktora Partizana?
- Sve je krenulo baš ovdje u Opatiji gdje sam prošle godine bio s predsjednikom Partizana Ostojom Mijailovićem koji u Opatiji ima kuću. Pričali smo nešto oko nekog trenera pa smo došli i do moje vizije, kako ja sa strane vidim klub. Negdje u ožujku nazvao me Ostoja i predložio ovaj posao odnosno plan koji mi se svidio.
A tada se još uvijek nije znalo hoće li Partizan dobiti najjače pojačanje, najtrofejnijeg europskog klupskog trenera Željka Obradovića.
- Kada mi je Ostoja telefonom to prvi put spomenuo, mislio sam da je tu netko lud, a Željkov je dolazak pokrenuo neviđeni entuzijazam u i oko kluba pa smo taj dugoročni projekt ubrzali za dvije-tri godine. Zapravo, on sam došao je s neviđenim entuzijazmom a ja nisam vidio čovjeka koji više voli klub od njega i mi moramo organizirati klub da ga dovedemo na njegovu razinu.
Na koju to razinu Zoki i Žoc žele odvesti nekad veliki Partizan?
- Svakako se moramo ozbiljno pozabaviti proizvodnjom igrača koja je sada problematična bez obzira što samo u Beogradu, zajedno sa onim klupskim, postoji 150 škola košarke a 90-tih ih je bilo čak 250. Svi mi pokušavaju objasniti da je i sadašnja situacija normalna a ja to ne mogu prihvatiti. Uostalom, imamo MVP-je svih mogućih natjecanja, NBA lige, Eurolige, ABA lige a već dva desetljeća nemamo niti jedno zlato. Nažalost, u Košarkaškoj ligi Srbije danas nema igrača za Zvezdu i Partizan i produkcija igrača očito je ogroman problem. Postojala je ideja da Zvezda i Partizan formiraju svoju drugu momčad i da one igraju u prvoj srpskoj ligi no to nije prošlo a da takve klince šaljemo u B ligu to je gubljenje vremena jer ondje igraju, karikirat ću, neki koji su i deblji i stariji od mene. Na koncu smo za našu razvojnu momčad uzeli Dunav iz Banovaca.
A prva momčad bit će toliko kompetitivna da će u njoj biti teško razvijati mlade igrače, osim možda u utakmicama sa momčadima iz donjeg doma regionalne lige kakav je njegov negdašnji klub Split. A put će ga, s momčadi Partizana, vrlo brzo odvesti tamo.
- Naše prve dvije ovosezonske utakmice odigrat ćemo u Zadru i Splitu.
Bit će to prilika da se prisjeti splitskih kala i nekih omiljenih mjesta na koja je volio odlaziti još kao igrač žutih.
- Posljednji put sam bio u Splitu kada je Tabak krstio kćer jer moja je supruga bila kuma, a ima tome podosta godina. Ja sam u Splitu proveo dvije jako lijepe godine za vrijeme kojih, zapravo, i nisam puno izlazio. Pored onolike količine rada mi za to nismo ni imali vremena. Inače, meni se sviđa taj dalmatinski mentalitet, kada pričaju svi su mi Dalmatinci nekako slatki.
Naš sugovornik otišao je iz Splita nedugo nakon što je taj klub, te 1991., osvojio svoj treći naslov prvaka Europe na završnom turniru na kojem je Savić bio najbolji strijelac. Ratni bubnjevi su se već čuli, a stigla je i ponuda od Barcelone.
- Bila je to i za klub teška situacija jer nismo mogli niti trenirati kako spada. S obzirom da sam imao još dvije godine ugovora, morao sam platiti odštetu da iz ugovora izađem.
A da rata nije bilo i da je Split uspio zadržati i sve one koji su otišli prije njega?
- Da smo svi ostali na okupu, s Kukočem i Rađom, ja vjerujem da bismo kao takvi mogli osvojiti još tri naslova prvaka Europe. Možda bi bili prvaci Europe pet-šest godina zaredom. Mogli smo stvoriti dinastiju. Reccimo, tadašnja Barcelona nikad nas ne bi dobila.
Iz tog trofejnog sastava žutih proistekao je niz danas dobrih trenera kao što su Duško Ivanović, Velimir Perasović i Žan Tabak.
- Svi smo mislili da će Zoran Sretenović biti najbolji trener od svih onih koji se za taj posao odluče, a na kraju nije ispalo tako. No, svi ti treneri oslonjeni su na ono što su naučili od Bože Maljkovića, a, između ostalog, to je i intezitet rada. Naš pristup radu i povjerenje u trenera bio je takav da nam je Božo kazao da skočimo s prvog kata ja bih skočio - prisjetio se Savić.
Kladim se da ovo medijsko preduzeće prati svakog zapadnog turčina na planeti i šire, znaju čak i kakav toaletpapir koriste... I onda sve to serviraju LJUDIMA, uz plaću u HRVATSKIM KUNAMA. Jadni ste, bre, mnogo jadni.