Moji roditelji, stariji brat i ja, skupa s našim obiteljskim prijateljima, turistički smo 1998, posjetili Rim. Kako je to bilo doba prije ovih i-Phoneova i kamera u svakom džepu, te kako se za fotoaparate nitko od mojih nikada nije previše interesirao, pa sukladno tome ga nismo ni imali, zaključili smo da je na te dvije familije sasvim dovoljan jedan aparat kojim ćemo zabilježiti sve uspomene s putovanja.
Srećom su ga ovi drugi imali, a kako ćemo uvijek biti skupa – zaključili smo vrlo ekonomično – kasnije možemo razviti njihove fotografije na kojima ćemo ionako i mi biti. Obitelj je, a da se nije konzultirala sa mnom kao najmlađim članom, postigla konsenzus po tom pitanju.
Nakon tri-četiri dana zajedničkog obilaska Vječnog Grada, Fontane di Trevi, Koloseja, Vatikana, Romula, Rema, Panteona i Španjolskih stuba, te više tisuća okinutih zajedničkih fotografija – da skratim ovaj putopis – ne samo da smo se zasitili svih tih znamenitosti, već i jedni drugih. Netko je onda pametno predložio da se malo razdvojimo te da svatko za sebe ponovno obiđe ono što ga najviše zanima, možda obavi i neki manji šoping.
S kim ćeš ti, Miro, pitali su me roditelji jer su obiteljski prijatelji imali sina mojih godina, a s kojim sam se družio cijelo to, za desetogodišnju djecu itekako dosadno vrijeme obilaska rimskih znamenitosti.
Ne znam kako je do toga došlo, vjerojatno sam htio da mi se nešto kupi u tom šopingu, a i mami mi je bio rođendan pa je valjda nisam htio razočarati, ali baš taj put otišao sam sa svojima.
Obiteljski prijatelji, sin mojih godina, ali i fotoaparat, a što će, jebatga, biti veoma bitno za nastavak tog dana, ali i ove priče, otišli su u drugom smjeru.
Mi prema Španjolskim stubama, a oni, prema Koloseju.
Oko pola sata kasnije, u Via dei Condotti, kod legendarnog caféa Greco, gdje smo stajali u redu da popijemo kavu na istom mjestu gdje su to davno prije nas činili Sartre, Ibsen, Goethe i Keats, odjedanput nastaje neočekivana gužva.
Ljudi su se počeli naguravati, trčati s jedne strane ulice na drugu, galamili su, na stranom jeziku izvikivali neka poznata mi imena, vadili svoje fotoaparate koje, bezbeli, nisu dijelili s nekom drugom obitelji te škljocali kao da su opsjednuti, a ja sam – uspijevajući se nekako probiti do ulice – shvatio da su u Rimu, osim nas, još i igrači madridskog Atletica koji je tih dana igrao drugu polufinalnu utakmicu Uefina kupa protiv Lazija. Prvu su, uzgred kazano, na domaćem terenu izgubili 0:1. Vladimir Jugović zabio je lijep gol s više od dvadeset metara...
U klupskim trenirkama hodali su sredinom spomenute Vie Condotti pozdravljajući razdragano mnoštvo. Prvo sam prepoznao jednu od većih Atleticovih faca, mislim da im je bio i kapetan, robusni napadač Francisco Miguel Narváez Machón, poznatiji kao Kiko.
Legendarne zulufe koje sam do tada toliko puta vidio na ‘Petici’ bilo je nemoguće ne uočiti.
Zatim sam ugledao njihovog tadašnjeg trenera i poznatog srpskog stratega, nedavno preminulog Radomira Antića, a kojemu sam se čak i obratio s jednim pristojnim ‘dobar dan’, nadajući se da će registrirati naš jezik i, štajaznam, pozvati me da se priključim igračima u povorci. Dječja mašta ne poznaje granice...
Nije me čuo! Ili je, eto, pomislio da ga pozdravlja jedan od njegove dvojice zemljaka koji su u to vrijeme igrali za Atletico; Milinko Pantić i Veljko Paunović. I njih sam tom prilikom vidio kako se samodopadno šepure tom rimskom, za šoping idealnom ulicom...
Kraj mene su redom prolazili Juninho, Caminero, češki ljepotan Radek Bejbl i mnogi drugi igrači koji će s vremenom steći status nogometne ikone, a u jednom trenutku – ne znam je li mi se to pričinilo, jesam li to izmislio pa onda s godinama i sam u to povjerovao, ili se, eto, stvarno dogodilo – Jose Francisco Molina mi je namignuo. Onako, u stilu; gdje si, mali? Drži se, lafe!
Ništa od toga, međutim, nije mi previše značilo, niti me nešto posebno impresioniralo jer mi Atletico nikada nije bio posebno drag, nitko normalan nije mogao za njih navijati dok istovremeno Šuker neumorno trpa golove za Real...
A onda se, samo dva metra od mene, zaustavio jedan od mojih uzora čija Panini sličica još uvijek ponosno stoji zalijepljena na ulaznim vratima moje dječačke sobe – Christian Bobo Vieri!
Tako malom i opčinjenom, učinilo mi se da ima tri metra... ‘Brzo!’, podviknuo sam u smjeru svojih roditelja,’Papir! Olovka!’
U nedostatku fotoaparata, bio sam, eto, spreman zadovoljiti se i s autogramom. Bilo što samo da kasnije mogu dokazati istinitost tog veličanstvenog događaja, moguće jednog od najuzbudljivijih u dotadašnjem životu nogometom zaluđenog desetogodišnjaka, a o kojemu sam namjeravao još godinama pričati prijateljima iz razreda.
Jedan od njih je baš tih dana u dućanu na Dobrom Dolu sreo Zlatka Kranjčara i ovaj mu se na odjelu suhomesnatog flomasterom potpisao na šiltericu. Samo zahvaljujući tome, stekao sam dojam, taj moj šulkolega postao je najpopularniji u razredu, a kapu, ne moram posebno navoditi, danima nije skidao s glave...
Na školskom plesu, da spomenem još i to, bario je jednu od tada najpoželjnijih petašica. Gioiu iz C razreda. Što ću tek ja biti i, bariti – pomislio sam – kad im prepričam susret s prvim strijelcem La Lige te sezone? Ona štreberica iz prve klupe više neće rukom skrivati odgovore na testu, niti će između nas stavljati pernicu da ne mogu prepisati. Svi će se, pa i ona, sasvim sigurno, željeti družiti i, jasno, bariti sa mnom.
Stari je iz džepa izvukao vizitkartu čija se poleđina mogla dobro iskoristiti za potpis, ali nitko u mojoj četveročlanoj obitelji nije imao kemijsku. Mama je nudila crveni karmin umjesto olovke, a stariji brat je u toj pubertetskoj fazi kod sebe imao samo bež korektor za prikrivanje prištića koji se nalazi u nekoj ambalaži sličnoj olovci, ali se nikako ne može u tu svrhu iskoristiti. Jedva da je prišteve uspijevao sakriti, a kamoli pribaviti mi taj neophodni corpus delicti.
Vieri se okrenuo u mome smjeru, pogledao me odozgo, očekujući valjda da ću ga kao svi ostali zatražiti fotografiranje ili barem autogram – on, naime, nije mogao znati da smo mi prije putovanja obiteljski zaključili da nam ne treba fotoaparat, da smo se odvojili od onih koji ga imaju, te da nitko od mojih nema ništa čime se može pisati – a ja sam tamo samo glupavo stajao s vizitkartom odvjetnika Želimira Para u ruci.
Na vizitki je još pisala i stara adresa ureda, Frane Petrića, kućni broj 2, a iz koje je stari baš tih dana iselio kancelariju, te neki više ne važeći broj telefona bez pozivnog za Hrvatsku.
Da sam dakle, u nedostatku pametnijih poteza, Bobi Vieriju čak i pružio tu vizitku, te da je on, recimo, zaista i zatrebao odvjetnika u Zagrebu, opet od te vizitkarte ne bi bilo više koristi nego što sam je, evo, imao ja stojeći pred njim.
Pogledao sam ga bespomoćno, slegnuo ramenima i, ljutito se okrenuo prema roditeljima koji su bili krivi za sve. Život mi je, mislio sam tada, bio upropašten! Suze sam uspio suzdržati sve dok se za nekih sat vremena, možda dva, nešto malo niže niz ulicu, kod još jedne rimske znamenitosti do koje mi više uopće nije bilo stalo, nismo ponovno susreli s onim obiteljskim prijateljima i njihovim sinom. ‘Jeste vidjeli igrače Atletica?’, podviknuli su veselo čim su nas ugledali, ‘Mak se slikao s Vierijem!’ Tada sam, evo, bio sasvim siguran da mi je život upropašten...
Događaj koji je trebao biti dobar; vidio sam, naime, mnoge vrhunske igrače koje inače gledam samo na malom ekranu, a među njima i jednog od svojih najdražih, postao je u tom trenutku jedan od najgorih u životu. Sjetim ga se na svaki mamin rođendan poput ovog današnjeg.
Nakon povratka u školu s uskrsnog raspusta, ipak sam se pohvalio da sam vidio Vierija, ali nitko mi, naravno, nije vjerovao, a kako nisam imao nepobitan dokaz kojim bih svima mogao začepiti male ljubomorne gubice, kako sam ih tada okarakterizirao, postao sam predmet višegodišnjeg, i to kvalitetnog zajebavanja.
‘Pozdravio te Vieri’, dobacivali su mi gotovo svakodnevno u hodniku škole tvrdeći da su ga baš maloprije sreli, ali nisu, eto, imali fotoaparat ni kemijsku da mi dokažu. ‘Što kaže Bobo?’, zapitkivali bi prije odlaska u kladionicu, ‘hoće li pobijediti Sampdoriju u nedjelju?’ (On je već iduće sezone prešao u Lazio, a onda i u Inter).
– Je l’ to zbog tebe prešao? – valjali su se od smijeha na moj račun, dobro znajući da navijam za Inter. – Pravi ste kompići kada te tako sluša...
– Reci mu da dođe u Croatiju! – poentirali bi duhovito.
Dugo su me i zvali Vieri, a ja sam neupućenima govorio da je to zbog mog ubojitog instinkta za golove, ali istina bi se uvijek otkrila i prije moje prve promašene prilike na terenu iza škole pa bih opet morao slušati o tome kako sam cijeli susret izmislio...
Danas je, međutim, tome došao kraj! Nakon točno 22 godine imam dokaz koji potvrđuje sve moje navode, a od kojih, unatoč svemu, godinama nisam odstupao… Christian Vieri je, naime, osobno potvrdio da se to dogodilo i, na moju poruku koju sam mu napisao na Instagramu, stisnuo je lajk!
A taj lajk, složit ćete se, znači potvrdu, jer da se to nije dogodilo baš tako kako sam ja opisao u tom komentaru na njegovu friško objavljenu fotografiju u Atleticovu dresu, on bi to ili ignorirao, ili demantirao, kao što čini s većinom drugih komentara, ali sasvim sigurno ne bi – kao što je, ponavljam, on to meni učinio – stisnuo lajk! (Fotografiju toga sam ovaj put napravio, ključnu stvar podvukao, i kao dokaz prilažem je ovom tekstu).
Za kraj priče koja bi nakon duljeg vremena napokon trebala skinuti svaku sumnju s mog zanimljivog susreta ispred caféa Greco, a u koju su ljudi, čini mi se, manje vjerovali nego u onu o rimskim bogovima Jupiteru i Marsu, ili onim ustima u koja gurneš ruku pa ako ne govoriš istinu ona ti je odgrizu, veoma je važno napomenuti da Vieri osobno, bez upletanja nekih social media managera, vodi taj svoj profil na Instagramu.
On je, dakle, taj koji čita sve što mu drugi pišu, te ga možda – kao što sam to ja vjerojatno učinio sa svojim komentarom – poput Proustova kolačića u Combrayu vraćaju u ono lijepo vrijeme dok je još uvijek parao mreže diljem Europe.
Možda me se i sjetio, palo mi je stoga na pamet, pa sam mu još svašta htio napisati; da smo, na primjer, promijenili adresu ureda i da više nismo u Frane Petrića kao što je pisalo na onoj vizitki, već u Kralja Držislava, kućni broj ostao je 2. Buraz se riješio prištića, mama smanjila crveni ruž, a mene su, dragi Bobo, u školi godinama zezali zbog tog našeg susreta koji nisam mogao dokazati.
Ova tvoja potvrda u vidu jednog IG lajka – namjeravao sam mu poslati kao privatnu poruku – draža mi je čak i od svih onih golova koje si kasnije postizao za Inter, a za koje obojica znamo da ih je bilo mnogo. Pa čak i od onoga prelijepog protiv Parme ’99. godine...
Htio sam mu, nadalje, javiti i da pratim njegovu voditeljsku karijeru na talijanskim sportskim programima, onu zajebanciju od nogo-odbojke koju igra u Miamiju te da podržavam njegovu želju da se okuša i kao D.J. na nekom festivalu elektroničke glazbe. Možda čak i dođem, planirao sam mu slagati!
A, namjeravao sam mu i čestitati na prinovi koju je nedavno dobio s prekrasnom zaručnicom te izraziti nadu da će dobiti i sina koji će nastaviti putem kojim su dosad pošli njegov otac, ali i djed od kojega je Christian, zapravo, i naslijedio taj zvučni nadimak Bobo.
Ipak, ništa od toga mu nisam napisao. Shvatio sam, naime, da je ovim njegovim lajkom, koji je pao baš na isti datum kada se moja obitelj samostalno i očito sasvim nepripremljeno uputila u turističku šetnju Rimom, zatvoren savršeni krug tog našeg prvog susreta, a za koji mi je, evo, sada opet drago da se dogodio.
Nekako ovom potvrdom te dvadeset dvije godine stare dječačke priče, zatvaramo taj odnos obožavatelja i njegova idola, a koji u nekim godinama, nažalost, ipak mora doći kraju.
Bez fotoaparata, međutim, ali i kemijske olovke, vizitkarte s praznom poleđinom i ispravnim podacima na prednjoj strani, knjižice za autograme s tvrdim koricama, njegova postera u prirodnoj veličini, štapića za uho kojim bih mu uzeo uzorak sline za naknadnu DNK analizu radi potvrde identiteta, ali, naravno, i susreta, nikada više ne napuštam kuću. Nemam više snage toliko dugo čekati da mi ljudi povjeruju...
>>>> Pogledajte hit dokumentarac Dinamo - Crvena zvezda: Domovinski rat počeo je u Maksimiru
