Nije imao vremena pošteno proslaviti niti se napokon naspavati. Otkako se vratio iz Brazila svaki ga dan zovu, traže, pitaju, slikaju...
– Tako sam umoran – kaže Stipe Miočić, novi svjetski prvak u Mixed Martial Arts UFC-u i blagim glasom dodaje da ga već oči peku od nespavanja dok sjedamo na stolice u praznom predvorju teretane Strong Style gdje nas je dočekao. Teretana je smještena u industrijskoj zoni ispod nadvožnjaka, u naselju Independence u okolici Clevelanda. Jedno je od takvih naselja i Euclid u kojem se Stipe rodio, kao i Parma gdje trenutačno živi. Cleveland je grad koji se sastoji od mnogih ovakvih manjih naselja. Ulice s lijepim kućama i prostranim okućnicama izmjenjuju se s čitavim hotelskim kvartovima kao što je i ovaj u kojem se nalazi Holiday Inn u kojem smo odsjeli, te industrijskim zonama. Krajolik je brdovit i lijep, a nedaleko je i obala jezera Erie. Cleveland je radnički grad, ne veći od Splita, i u njemu i oko njega živi oko 15.000 deklariranih Hrvata koji se diče svojim centrima, župama i crkvama te jakim zajedništvom. Na recepciji sjedi mlad momak i svako malo pogledava prema nama s ushićenim osmjehom. Iza njega na zidu velikim je slovima ispisano: “Dobro došao kući, Stipe! Champion!” Na putu prema teretani svratili smo pojesti ručak u obližnjem meksičkom restoranu. Kad su čuli da idemo k Stipi, oduševili su se i vlasnik nam nije htio naplatiti ručak. To su vam Ameri.
– Jučer sam bio na poslu – govori nam Stipe – i svi su se htjeli slikati, razgovarati, došli su i reporteri. Ispričava se što nije stigao ranije odgovoriti na moje telefonske pozive. Nema problema, kažem mu, i gotovo mi je neugodno. Glas mu zvuči toplo i plemenito, pomalo hrapavo, a nastup mu je blag i nenametljiv. Neobično je profinjen za nekoga tko je jednim naizgled malim udarcem u stanju baciti na pod i onesvijestiti grdosiju poput Felicija Werduma. Želim da mi opiše tu borbu od proteklog vikenda u Brazilu kad je nokautom u trećoj minuti pobijedio Werduma i uzeo mu MMA UFC (Mixed Martial Arts, Ultimate Fighting Championship) titulu u teškoj kategoriji. Obojica su jednako visoka i teška, 193 cm i 109 kg, dva sportska velikana našeg vremena, dva savršena atletičara. Kaže, jako volim Brazil i uvijek rado tamo idem. Ljudi su dobri i poštuju te, dobri sportaši i veliki ljubitelji sporta. Znaju za Hrvatsku i poštuju hrvatske sportaše.
– Prije borbe uvijek si malo nervozan, kaže, moraš biti malo napet zbog onoga što je pred tobom. Izađeš van i borba krene, radiš sve ono što se očekuje da ćeš napraviti, no nisam baš očekivao da će Werdum navaliti onako kako je navalio. Počeo sam uzmicati, čak mislim da sam se malo spotaknuo u jednom momentu – govori uživljeno. Kažem mu da se meni, laiku, činio toliko lagan na nogama, izgledalo je kao da pleše, dok se Werdum činio težim i nekako opasnim. – Moji treneri stalno rade sa mnom na tome, to je jedna od prednosti koje imam – objašnjava. – Krećem se brzo i lagano i protivnici to ne očekuju, ulovim ih u momentu kad to najmanje očekuju.
Kad je nokautirao Werduma, pitam ga, je li vidio šansu i iskoristio je ili je to bio više refleks?
– Pomalo i jedno i drugo, veli, dogodilo se tako brzo, samo mi je proletjelo kroz glavu: “Oh my God! Oh my God!” Znate, tako se brzo sve to dogodilo. Bio je to perfektan tajming i to je nešto na čemu puno radim s trenerima. Perfektan tajming jako je važan. Kažem mu da je udarac bio lijep, uspoređujem taj udarac s načinom na koji kipar lomi mramor, moraš znati kako to učiniti i gdje udariti, nikako samo sirovom snagom. Kaže da je bilo i jedno i drugo, i tehnika i snaga, i tajming i preciznost pa nastavlja:
– Dolazio je prema meni, ja sam uzmicao i ulovio sam ga točno u bradu, savršen tajming, precizan udarac, kao da su se sve zvijezde i planeti posložili perfektno u tom jednom momentu. Podsjećam ga da, dok je ulazio, dvoranom se prolamala pjesma 45.000 gledatelja koji su pjevali na portugalskom: ”Spremi se umrijeti”. No kad je Werdum pao, nastao je muk. Pitam ga je li bio svjestan tog trenutka, je li ga zapazio. Smješka se i kaže da je taj trenutak bio izuzetan. Razgovarali su navodno dosta o tome kad se vratio u svlačionicu. – U jednom momentu mogao si čuti muhu kako leti, skoro mrtva tišina, nevjerica, bilo je ludilo – kaže s blistavim, gotovo nestašnim osmijehom na licu dok mu iskrice sjaje u očima. – Ali Brazilci su tako dobra publika – velikodušan je naš Stipe. – Jednostavno to nisu očekivali i sve se dogodilo tako brzo. Kaže, skočio sam preko ograde jer sam htio reći treneru Markusu Marinelliju: “We did it, we did it, I am a champ, I am a champ.”
Mi smo prkosni i ponosni
– Moj cijeli tim, taj tim koji je Marcus tako pažljivo sastavio da štima, svi su radili toliko puno sa mnom i za mene, htio sam podijeliti taj trenutak najprije s njima. Da njih nije bilo, ja ne bih bio ni blizu tog momenta koji se dogodio u Brazilu. Pitam ga sjeća li se što je rekao Bruceu Bufferu trenutak prije proglašenja i nasmijao ga, no kaže da se ne sjeća, ali bilo je smiješno.... Kad je proglašen pobjednikom, održao je kratak i emotivan govor, zahvalivši se svima u timu pojedinačno, zaručnici, majci i svima koji su vjerovali i ulagali u njega. No nakon što je voditelj preuzeo mikrofon, Stipe je tražio mikrofon i ispunjen emocijama uzviknuo: “Cleveland, we have a champion, baby” i odmah nakon toga: “Croatia, we have a champion”. Pitam ga zašto je to rekao? Odgovara bez razmišljanja.
– Cleveland je tako mali i uvijek je bilo teško, dođeš blizu titule i izmakne ti i tako desetljećima. I sada imamo pobjednika. Tako je i s Hrvatskom. I Hrvatska je mala i teško se natjecati s većima i moćnijima, nekad se čini da dođeš blizu, a opet si daleko i to se ponavlja. Htio sam reći i Hrvatskoj – Hrvatska, imaš pobjednika, ja sam i tvoj pobjednik. Pitam što za njega znači biti Hrvat, zašto mu je bilo toliko važno najaviti: “Hrvatska, imaš pobjednika”. – Mi Hrvati smo kao i ljudi u Clevelandu, prkosni i ponosni, to je gotovo kao neki kompleks, ali dobar, pozitivan kompleks – kaže s osmijehom. – Definira te, čini te potpunijim. Mala je zemlja Hrvatska, mali je grad Cleveland, ali se ne damo gaziti, želimo pokazati da umijemo i možemo. To mi je važno, taj prkos, ponos, dostojanstvo. I dobili smo titulu. Moja je titula i hrvatska titula, ja je tako doživljavam. Mi Hrvati uvijek smo bili hrabri ratnici, veliki borci, tako mala zemlja, ali smo jaki. Takva je i moja majka. Ona je nevjerojatna žena, uporna i veliki radnik, sve je učinila za mene, sve mi dala i omogućila što je mogla. Znala je raditi noćnu smjenu i ujutro, kad je došla doma, odspavala bi sat-dva i onda mene vozila u školu, na treninge, sve što je trebalo. I tako svaki dan, godinama. Uvijek me podržavala, pratila, navijala za mene. Nikad se nije žalila, nikad nije pokazala da joj je teško.
Kaže, roditelji su se rastali kad mu je bilo oko godinu dana i oboje se ponovno vjenčali te zasnovali nove obitelji. On je živio s majkom, a oca je viđao vikendima. No majka je imala ključnu ulogu u njegovu odrastanju. Ima očuha i polubrata u Clevelandu te maćehu, polubrata i polusestru u Austriji. – Nije bilo lako, imigrantsko dijete, zafrkavaju te u školi. No majka je u njemu usadila ponos što je Hrvat, ona mu je ulila ljubav i respekt prema Hrvatskoj i prema sebi samome. – Moja majka je jaka osoba, s jakom radnom etikom, sve što radi, radi temeljito i to je presadila i u mene. I jako želim učiniti je ponosnom.
Dosta drži do privatnosti, kaže, i nije željela ovaj put razgovarati za novine. No obećava da će je nagovoriti jednog dana da se sretnemo. Podsjećam ga da je neki dan reporterima u Clevelandu, odmah po dolasku iz Brazila izjavio: “I am a mama’s boy” i kažem mu da mi je identičnu stvar rekao i George Chuvalo prije nekoliko mjeseci o sebi. Pitam koja je to duboka veza između hrvatskih sinova i majki? – Bezuvjetna ljubav – odgovara uvjerljivo. – Samo te majka bezuvjetno voli. Ti si Stipe, kako to da nisi postao Steven, pomalo se čudim? – Kad sam bio mlađi, bio sam Steven jer, kad ideš u školu, uvijek te krivo zovu, na kraju popustiš i pustiš ih da te zovu Steven. Ali poslije sam se vratio na Stipe i jako je dobro, dobro zvuči i prihvaćeno je. Volim to svoje ime, jako volim biti Stipe.
Zanima me govori li hrvatski.
– Malo, bilo mi je u školi teško održavati oba jezika. Razumijem puno više nego što znam reći. To je tako s većinom djece rođene ovdje. Razumijem mamu i baku, one sa mnom govore hrvatski, posebno baka. Kažem mu da Hrvati u domovini često osuđuju nas ovdje ako ne govorimo jezik dobro i navodim primjer predsjednika Vlade Tima Oreškovića. Znam, kaže, znam... i lagano kima glavom. – Ali nije baš lako zadržati jezik ako ne živiš ili boraviš tamo, nekad je to jako komplicirano – tvrdi on.
Kad je zadnji put bio u Hrvatskoj, pitam. Bio je, kaže, prošle godine, i to je bilo prvi put u životu, išao je s ocem koji od prije pet-šest godina živi u Austriji. Nikad prije nije imao priliku doći u Hrvatsku. Kad je bio mlađi, roditeljima je bilo skupo, a poslije su tu bile obveze, bavio se sportom cijeli život i uvijek bio uključen u timove, natjecanja, rasporede... Govori mi o rodbini u Hrvatskoj, ima je u Cetingradu, u Zagrebu, a naročito u Rtini kod Paga. Kad je bio tamo, pozvao ga rođak koji ima restoran na Pagu da dođe na janjetinu, no skupilo se rodbine u Rtini i odlučio je ostati sa svima, družiti se i razgovarati. Ali, sljedeći put ide na janjetinu na Pag, kaže odlučno. Njegova lijepa zaručnica Ryan Marie, s kojom se ženi za četiri tjedna, silno želi ići u Hrvatsku. – Puno sam joj govorio, a čula je i od drugih i dosta čitala o Hrvatskoj pa jedva čeka doći. Morat ćemo to isplanirati, moram vidjeti koje me obveze čekaju nakon ove pobjede. Barem da odemo na tjedan ili desetak dana. Želimo imati i kuću tamo jednog dana, ali će uzeti malo vremena dok to ne bude moguće. Možda kupimo neki stan, tako nešto – govori sanjarski. – Do sada nije bilo moguće uštedjeti puno jer je trebalo jako puno uložiti da se dođe do ove točke. Sad će biti malo lakše. S ponosom dodaje:
- Sad mogu reći svom treneru, svom timu, sebi, isplatilo se, svi smo ulagali trud, rad, novac, i isplatilo se, imamo titulu, imamo pobjedu.” – Tim je tvoja obitelj – kaže Stipe. – Smijemo se i plačemo zajedno, provodimo najviše vremena zajedno, mi jesmo obitelj i ništa ne bismo postigli jedni bez drugih. Glavni trener Markus složio je savršen tim. Ima Paula Biondića, doktora, također Hrvata, koji živi u Torontu, i koji je Stipin osobni nutricionist i kiropraktičar. – On je pridonio jako mnogo, zahvaljujući njemu moje tijelo je u odličnom stanju, on putuje sa mnom na svaku borbu, brine se za prehranu i dodatke prehrani, kao kiropraktičar namješta mi kralježnicu i dovodi u optimalno stanje sva moja tkiva. Tako da u borbu ulazim opušten, lagan, i pokretan.
Dok sam pokušavala iz Toronta doći do Stipe, imala sam veliku sreću stupiti u kontakt s dr. Paulom Biondićem, koji se inače već petnaestak godina bavi sportskim nutricionizmom i puno radi s UFC sportašima, kao i s raznim kanadskim nacionalnim timovima. Otišla sam ga posjetiti u njegovoj ordinaciji u Mississaugi, gdje smo porazgovarali o Stipi prije mog dolaska u Cleveland. Za Stipu dr. Paul Biondić kaže da nikad prije nije susreo sportaša koji ima takvu motivaciju, želju i fokus. Paul je prije četiri godine uveo koncept “nutrient timinga” u Stipinu prehranu. Dakle, nije samo važno što jedeš nego i kad to jedeš. Također se brine da Stipe jede superkvalitetnu hranu i dodatke prehrani. – Dakle, ništa od ćevapa, špeka i čvaraka, pitam. – Ne, ne – smije se dr. Paul. – Ali ozbiljnije dodaje da hrvatska prehrana ima jedan od najviših stupnjeva poticanja proizvodnje testosterona na svijetu i stoga je odlična za sportaše. Tu, naravno, ne ubraja ćevape i špek, ali na prvo mjesto stavlja kiseli kupus, zatim ciklu i blitvu, koje su posebno dobre za izdržljivost. Kaže, bio bi mu poseban gušt i želja jednog dana raditi s nekim od hrvatskih nacionalnih timova kao što je Dinamo ili reprezentacija.
Dakle, sve je tu, prehrana, fitnes, dnevni režim vježbanja, spavanja itd., što drži tijelo u odličnoj formi.
Zaručnica sve priprema
A što je s duhovnim i psihičkim fitnesom, tj. fitnesom duha, pitam, i spominjem da sam primijetila da se prije ulaska u ring prekriži i poljubi medaljicu, križić, a onda skine ogrlicu s vrata i preda je treneru na čuvanje. To radi brzo i tiho, bez pretjerivanja, imate osjećaj da se radi o autentičnom, iskrenom i intimnom momentu. Vjera? Navika? Praznovjerje, pitam Stipu. – To je moment između mene i moje bake. Ona je još živa i rekla je mojoj majci da mi kaže da se ne zaboravim prekrižiti kad ulazim u ring. Da se ne zaboravim preporučiti Bogu i Bog će me čuvati. I ja sam to počeo raditi za nju. Ona je jaka žena i ja ju jako volim. Živi sama, sve radi sama i brine se o sebi, odlična je, samostalna duha. Jedan prijatelj bio je u Rimu i donio mi krunicu koju je papa blagoslovio i od tada nosim i tu krunicu oko vrata. Tako da imam dvije. Ovu drugu s crnim zrnima, tu mi je dao moj trener, to je gruba krunica kakvu nose vatrogasci. Vjera pomaže da čovjek ima nadu da će sve na kraju biti dobro. Moraš imati vjeru. Ne možeš računati da će sve biti uvijek onako kako želiš. Teško je doći do cilja. Moraš raditi, biti uporan i ustrajan, ali uz sve to potrebna je i vjera. Zaručnica Ryan Marie trebala nam se pridružiti, ali se zadržala na poslu.
Podsjećam ga da je, kad je izlazio sa stadiona nakon borbe, rekao zaručnici: “Sad se možemo oženiti.” Osmjehuje se i kaže da je ona sama organizirala sve za vjenčanje, on nije mogao ništa napraviti jer je stalno trenirao ili bio na poslu. Najveća borba u karijeri se približavala i ona mu je rekla: “Nemoj se brinuti, fokusiraj se na borbu i neka te ništa ne ometa.”
Zajedno su četiri godine, uspješno su prebrodili sve izazove do sada i uskoro se žene. Prije toga su imali zajedničke prijatelje koji su oboma govorili da se moraju sresti, no oboje su bili u drugim vezama i sedam se godina nikako nije moglo pogoditi vrijeme da su oboje slobodni. I onda, prije četiri godine ona je došla u vatrogasni dom na doručak, u to vrijeme on je već radio kao vatrogasac i tako su se napokon sreli nakon sedam godina nagovaranja prijatelja. I, evo, četiri godine kasnije su pred oltarom. Ona je uz njega sto posto iako, priznaje Stipe, nije lako biti uz profesionalnog sportaša. Danas je išao po prsten. Stipina majka i Ryan dobro se slažu i vole. Mama ga ponekad kori i kaže: “Ne daj Ryan da sve sama radi, pomozi joj.” Ali nije mogao zbog treniranja. Kaže da je jako sretan i dobri su zajedno, tim su, ona je tu bez obzira na sve. Ona ga pusti da radi ono što voli. Ima kuću u Parmi kod Clevelanda, planiraju za koju godinu kupiti veće imanje, više zemljišta, malo južnije od grada, da ima mjesta za pse. Kako to da je postao vatrogasac, čudim se.
Nakon koledža nije se vidio za nekim stolom po cijeli dan, htio je posao koji mu daje mogućnost da se kreće. – Imao sam prijatelje koji su bili vatrogasci i otišao sam natrag u školu da i ja postanem vatrogasac. Ali do sada nisam bio ni u jednoj opasnoj situaciji. Dečki se brinu jedan za drugoga i štite se. U ovom momentu čini se da imate sve, kažem mu. – Moram nastaviti pobjeđivati – odmah odgovara na moju primjedbu. Već se može pročitati u novinama da bi se sljedeća borba, u kojoj bi Stipe trebao braniti titulu, trebala održati u Clevelandu. Pitam ga što bi više volio – da bude u Clevelandu ili u Hrvatskoj kad bi mogao birati. Kaže, teška bi to bila odluka pa možda u tom slučaju (smije se ) u L.A.-u da nikome nije krivo. Voli Cleveland, voli Hrvatsku, ali na kraju nije važno gdje, važno je pobijediti. Mogu li doći na borbu, pitam. A on odmah odgovara da može, naravno, i da će me pozvati. Kad ste i kako odlučili baviti se ovim sportom? – Nikad nisam mislio da ću biti u MMA /UFC-u. Pomagao sam prijatelju trenirati, on se spremao za borbu, imao sam oko 25 godina, živio tipično, trenirao, zabavljao se, pio sam, znao upasti u probleme, odeš kući, odspavaš... Tipično za dečke tih godina. Počeo sam sparirati i probao sam za sebe. I evo, danas sam tu.
Pobijedit ću i Overeema
Što preporučujete nekome mlađem tko želi biti tu gdje ste vi sada?
– Strpljenje, vježba, rad... Vježbanjem do perfekcije, nemoj se brinuti i biti pod stresom, nauči uživati u tome. Onog dana kad ne budem uživao u ovom sportu, povući ću se. Moraš vjerovati svom timu i biti lojalan. Tim je sve.
Je li MMA agresivan sport kakvim ga mnogi smatraju? Kako je UFC postao to što je danas?
– Prilično je siguran, imaš posjekotina i modrica, ali dosta je sve regulirano. U početku je bilo svega, ali sve se više MMA regulira, uređuje i definira i postaje prilično sigurno. Dana White i Lorenzo Pertitta razvili su to, napravili ultimate fighting, počeli uvoditi pravila. U početku nije bilo pravila, sada postoje komisija, pravila, pravi sport. To je najveći, najbrže rastući sport u svijetu. No danas ne bismo bili tu gdje jesmo da nije publike koja podržava ovaj sport.
Koga najviše respektirate u svijetu MMA?
– Sve respektiram bez razlike.
S kim biste željeli boriti?
– Nemam preferencija, tko god mi dođe.
Sljedeća borba znači obranu titule.
– Overeem iz Nizozemske vjerojatno će biti taj. I pobijedit ću ga – kaže vedro i samouvjereno, kao da izgovara općepoznatu činjenicu, ali bez trunke arogancije ili oholosti u glasu.
Je li tko iz Hrvatske kontaktirao s njim nakon borbe? Dobio je tekst od Mirka, Cro Copa i nekoliko prijatelja koje je sreo kad je bio u Hrvatskoj. Pisali su mu da su ponosni i da je cijela Hrvatska ponosna na njega.
– Nitko drugi?
– Nitko drugi.
– Planovi za budućnost?
– Vjenčati se s Ryan. I ostati i održati se kao svjetski prvak dugo, dugo.
