Ideja da pišem kolumnu za Večernji list u prvi mi se mah učinila zgodnom, naravno, znam da je to “hod po jajima” jer sam bio dio ove momčadi koja će u nedjelju startati na Euru. I prisjetio sam se svojih velikih utakmica za Hrvatsku. Na prvom velikom prvenstvu možda i nisam bio svjestan težine pritiska velikog natjecanja, nego sam jednostavno živio svoj san. Znao sam da su mi zato bile potrebne godine rada i odricanja, bio sam samo dječak koji je volio nogomet više od svega ostalog.
Upravo taj stav pomogao mi je da kao mlad golman steknem ogromnu mentalnu spremnost kojom sam kompenzirao nedostatak iskustva igranja na velikom prvenstvu. Po nekoliko sati prije svake utakmice jednostavno bih ležao na svom krevetu zamišljajući situacije kakve mi se mogu dogoditi na utakmici koja je dolazila tog dana. Centaršut, udarac iz daljine, situacije jedan na jedan, ispucavanja nogom. Samo sam želio ostati fokusiran na one stvari koje mogu kontrolirati tijekom same igre. Naravno, uvijek je bilo bitno da imaš sigurnost obiteljskog doma, osjećaj da si voljen i, bilo što da se dogodi, da ćeš imati njihovu podršku. Sve ovo govorim jer su počeci izuzetno teški, pogotovo danas jer imaš bezbroj vanjskih utjecaja.
Ovo je možda i prvi put da dijelim neke intimne stvari koje osjećam i proživljavam prije početka svakog velikog natjecanja igrajući za Hrvatsku. Tu su emocije uvijek bile posebne, nekako izraženije zbog odgovornosti koju sam ja (i svi ostali) osjećao jer, htjeli mi to ili ne, strah od neuspjeha uvijek je tu. Pa mislim da su i kvalifikacije puno drukčije od turnira jer dobiješ priliku ispraviti svoju (tuđu) pogrešku, dok na turnirima toga nema. Ili jesi ili nisi! Zato je pritisak nevjerojatan i potrebna je iznimna mentalna snaga da to prebrodiš.
Za takvu vještinu potrebne su godine rada i poliranja kao kad u teretani gradiš mišićnu masu. Možda sve ovo skupa nije vidljivo s tribine, ali vjerujem da se jako osjeti utjecaj tog psihološkog momenta unutar nas samih. Mi smo uvijek svoju snagu crpili iz kolektiva, kad god smo kao grupa bili jaki, znali smo da je rezultat nadohvat ruke. Možda ponekad i zvuči dosadno kad u svakom intervjuu naglašavamo kako je atmosfera unutar grupe izvanredna, ali to je ono što nas pokreće, nekakav kotač koji nas mobilizira i drži na nivou. Ja čvrsto vjerujem da je to slučaj i u današnjoj reprezentaciji. Većina ih igra na vrhunskom nivou i većina je već osjetila igranje i atmosferu na europskim i svjetskim prvenstvima. U Slavenovo su vrijeme bile odlične utakmice “stari – mladi” poslije kojih je bilo nevjerojatno mnogo zadirkivanja. To je bila odlična priprema, opuštajuće, a opet nogometno.
Na dan utakmice atmosfera je mnogo tiša, osjeti se kako se igrači povlače sami u sebe i kako se počinju koncentrirati za ono što nas taj dan čeka. Nikad se nije dalo naslutiti da je netko, osim mlađih igrača, pretjerano opterećen nadolazećom utakmicom. Namjerno kažem “osim mladih” jer mi stariji uvijek smo znali s jednom ili dvije tople riječi “skinuti” breme odgovornosti s njihovih leđa. Vjerujem da je i tako danas, da Darijo, Luka, Čarli... oni najiskusniji uzimaju uzde svlačionice u svoje ruke i homogeniziraju ekipu pripremajući je za nešto veliko. Zato vjerujem u te momke kad danas izađu protiv Turaka da će nas sve skupa razveseliti pobjedom i napraviti korak prema drugom krugu.
>>Dečki, sad pričajte na Parku prinčeva
>>'Turci nisu naivni, imaju sjajnog izbornika, ali Hrvatska je bolja'
Jedva čekam početak utakmice ,hvata me trema ,nervozan sam i ništa me drugo ne zanima nego kako će naši krenuti . Stah me je i da njih ne drži ova trema koje su se valjda riješili tokom svoje karijere iako ima i nekih mladaca koji to nisu mogli proživjeti . Gdje da se smjestim ?