Hrvatska nogometna reprezentacija napokon je dobila legitimnoga Mandžina nasljednika, briljantnoga Dinamova napadača Brunu Petkovića (24), čija je izvedba protiv Slovaka u Trnavi bila uradak dostojan najvećih svjetskih igrača.
Kakav je bio Petkovićev nogometni put, kakav je bio igrač u mlađim kategorijama i što ga je to dovelo do druge reprezentacije svijeta, otkrivaju nam treneri kod kojih se školovao i formirao kao nogometaš.
Malo je poznato da kolos iz Metkovića (visok 193 cm) već ima povijest u Dinamu, kao klinac koji je s 12 godina prvi put protrčao Maksimirom i naprečac osvojio Dinamovu struku.
Njegov ostanak tada je potpisao današnji tajnik Zagrebačkoga nogometnog saveza Davor Blašković, sin Dinamove legende Filipa Blaškovića, koji je tada bio trener u Dinamovoj školi.
– U Dinamu sam radio od 1999. do 2009. godine i istina je da sam prvi vidio Petkovića na djelu. Tadašnji šef Dinamove škole Mirko Jozić kazao mi je da je na probu, po nečijoj preporuci, došao nadareni dečko iz Metkovića i da bi ga trebalo pogledati – govori Blašković i nastavlja:
– Bruno je tada odradio dva treninga s nama i to je bilo sasvim dovoljno. Uočio sam dečka fine tehnike, “mekoću” u primanju, odigravanje lijevom i desnom, dribling..., sve ono što napadač treba imati. Naravno, bio je i gol-igrač. I kako sam tada bio na funkciji trenera, na meni je bilo da donesem odluku u njegovome ostanku, a ja o tome nisam imao dvojbe.
Tako je Bruno Petković ostao u Dinamu. Preselio se iz Metkovića u Zagreb, bio podstanar kod sad već legendarnoga Dinamova trenera Joze Bandića i cimer sa Šimom Vrsaljkom, koji mu je krizmani kum.
Putovao vlakom preko Trsta
– Brunu smo po dolasku u Zagreb upisali u OŠ Antuna Branka Šimića na Trnovčici. U Dinamu je pak bio generacija ‘94. godišta, zajedno s braćom Leko, Pavičićem, Šimunovićem, Prengom, Kamenarom... Kakav je bio kao klinac? Ma, odmah se vidjelo koliko on znanja ima jer on je već tada igrao mali nogomet na velikom nogometu. Bio je hakler bez premca – kaže Jozo Bandić i nastavlja:
– Bruno nije tipični centarfor, egoist koji misli samo na sebe. On je špica koja je oduvijek radila za druge i zato su ga suigrači voljeli.
Petković je, kaže Bandić, imao brutalno talijansko iskustvo koje ga je očvrsnulo; Catania, Trapani, Varese, Virtus, Verona, Bologna.
– Prošao je težak put i nije imao nikoga iza sebe. Sjećam se, kad je bio igrač Catanije, živio je s tisuću eura mjesečno pa je vlakom znao proputovati Italiju do Trsta, pa je moj sin išao autom po njega da bi ga dovezao u Zagreb.
Bilo je to teško razdoblje za njega, životna etapa u kojoj bi mnogi mladi nogometaši potonuli, ali Bruno je zahvaljujući svojoj mentalnoj snazi ipak isplivao – dodao je Bandić.
Brunu je put iz Dinama prvo odveo u zagrebački HAŠK, a potom i u Hrvatski dragovoljac. U HAŠK-u je dospio u ruke treneru Željku Adžiću.
– Naši kadeti tada su se plasirali u prvu ligu pa ga je to privuklo k nama. Moje sjećanje na Petkovića je kako je to bio najteži klinac za treniranje, dečko iz kojega sam htio izvući najviše, a nisam bio svjestan nekih stvari. Znao sam ga i primiti za prsa kako bih ga prodrmao, misleći kako je lijen, jer je bio i mangupčić, a on jednostavno u tom trenutku fizički nije mogao više dati – kaže Adžić.
Kaže kako ga Bruno Petković po stilu igre neodoljivo podsjeća na Atléticova Diega Costu.
– Bruni je Italija dala puno dobrih stvari. Tamo je sazrijevao i razvijao se u ovo što je danas. On nije tipični gol-igrač, iako zna zabiti gol, nego ga je život natjerao da bude drugačiji, lukaviji. Naime, ako si profil napadača koji nema silinu i brzinu za pretrčati igrača, onda maksimalno koristiš druge talente. Onda imaš taj vic, onda si “zločest”, onda si mangup u igri, a to Petković radi izvanredno – dodao je Adžić.
Uvijek je bio drugačiji od svih
Besnik Prenga, Brunin trener u juniorima Hrvatskog dragovoljca, bio je fasciniran mladim Metkovcem čim ga je prvi put vidio.
– Petković je bio u generaciji s mojim sinom Herdijem i, kako sam ga pratio od malih nogu, jako sam ga želio dovesti u Dragovoljac. Uspjelo mi je to nakon što mu je propao prelazak u Rudeš – kaže Prenga.
Što ste vidjeli u Petkoviću?
– Ono što vidim i sada: genijalnoga centarfora, drugoga Ibrahimovića, dečka koji nogomet igra drugačije od drugih. Mi vidimo deset rješenja na terenu koja može izabrati, a on se odluči na jedanaesto, nešto što vidi samo on. To je Bruno! Eh, da je imao inat, da se nije zadovoljavao malim stvarima, danas bi bio u Juventusu jer on ima kvalitete za najveći europski klub.
Ili da se kao mladi igrač nije kroz život probijao sam, bez ičije logistike i potpore. Rekao bih da mu je u najvažnijem razdoblju karijere trebao netko poput Zdravka Mamića – ističe Prenga.•
