Trebala je to biti još jedna pobjeda hrvatskih navijača, a ispala je velika navijačko-nacionalna tuga, jer Hrvatska se remijem oprostila od SP-a. A sve je počelo sjajno, naši su navijači bili brojčano jači, a i snažniji u decibelima. Imali su kockasti dostojnog suparnika; iako je Australaca bilo manje na tribinama prekrasnog stuttgartskog stadiona, trudili su se iz petnih žila. Odlično ozračje preselilo se iz grada na stadion.
Po cijelom Stuttgartu dominirali su naši navijači, kao da se igra u Zagrebu, čak i više od toga bilo je naših dresova u središtu grada. No sve je do utakmice proteklo mirno i prijateljski. Kao da svi navijaju za istu reprezentaciju. Naših je bilo gotovo dvije trećine od 52.000 gledatelja. Čovjeku se koža morala sinoć naježiti kada je zasvirala "Lijepa naša", doista je bilo lijepo biti dio tog spektakla. I veseliti se dobrom potezu vatrenih igrača, uzdahnuti kod promašene prilike i zajedno s tim navijačima, u takvom ugođaju, živjeti nogomet.
Katkad je teško biti u novinarskoj loži, teško se obuzdati i ne zapjevati "Ooooooo, volim te, Hrvatsko". Ili ne krenuti s pokličem "Mi Hrvati" i "U boj, u boj za narod svoj". No kako je slabjela igra naše reprezentacije, i navijači su tonuli, polako su se spuštale tenzije, nije bilo dovoljno snage, Australci su postajali sve glasniji. I na kraju slavili. No onda ipak velika stvar kockastih navijača, zapjevali su za kraj i zapljeskali našim reprezentativcima te skandirali Stipi Pletikosi, najboljem pojedincu naše vrste u lošem sinoćnjem izdanju reprezentacije. Svaka čast! (j)
