Iako su usporedbe uvijek nezahvalne, teško se oteti dojmu kako u Brazilu gledamo drugu najslabiju argentinsku selekciju u finalu SP-a nakon 1990. godine.
Zamislite, Argentina je tada u drugi krug SP-a prošla kao tek trećeplasirana reprezentacija u skupini, sa samo tri boda iz tri utakmice, iza Kamerunaca i Rumunja, na cijelom turniru postigla je samo pet pogodaka (primila samo tri), od kojih Maradona nije postigao – nijedan.
Junak Goicoechea
I opet, uz pomoć nekih dobrih vila, gauči su se tada dovukli do finala u Rimu, u kojemu su, i takvi kilavi, nedorasli Nijemcima, poraženi iz vrlo sumnjivoga jedanaesterca. Argentina je tada u osmini finala izbacila Brazil sa 1:0 pogotkom Caniggije, a potom je u četvrtfinalu i polufinalu, protiv Jugoslavije i Italije, prošla na 11-erce.
Njihov junak bio je pričuvni vratar Sergio Goicoechea, tada član kolumbijskoga Millionariosa, čovjek koji je na vrata uskočio umjesto ozlijeđenoga prvoga čuvara mreže Pumpidoa. U dvije utakmice skinuo je četiri penala, ali u finalu protiv hladnokrvnoga Brehmea nije imao šanse.
Monzon pocrvenio
Zašto podsjetnik na te mučenike? Zato što se Messiju u Brazilu ponavlja isto što se Diegu događalo u Italiji. Premda nije zabio nijedan gol (osim u raspucavanju protiv Talijana iz jedanaesterca), tada 30-godišnji Maradona bio je lider, lucidni, genijalni razigravač, igrač briljantnoga poteza. Primjerice, slalom kroz obranu Brazila i asistencija Caniggiji bila je jedna od najuzbudljivijih akcija čitavoga turnira.
A Sjećate li se uopće koga iz te argentinske momčadi osim Maradone i munjevitoga plavokosoga Caniggije, koji u finalu nije igrao zbog žutih kartona? Znače li vam danas išta imena Basualda (tada Stuttgart), Lorenza (Bari), Serrizuele (River), Simona (Boca), Dezottija (Lazio) ili Monzona (Independiente)? Taj Monzon u finalu protiv Nijemaca, zajedno s iznerviranim Dezottijem, dobio je crveni karton i tako olakšao posao Nijemcima.
Ako nekome želimo svjetski naslov, onda je to Lionel Messi, nogometni Einstein, kojemu u bogatoj kolekciji trofeja nedostaje onaj najveći. Diegov iz 1986. A opet, uoči prvoga Messijeva finala, gotovo je nemoguće ne povući paralelu s Diegovim Rimom. Teško je uopće zamisliti da bi se ova skupina Messijevih 'poslužitelja' mogla suprotstaviti moćnoj Jogijevoj mašineriji. Uostalom, sjetite se kako su gauči prošli s Elfom u J. Africi: glatkih 0:4.
Na žalost, sluti na nikad izvjesniji finale...
E moj Dasovicu. Bavis se poslom koji ne poznajes. Ajd uzmi zobnicu i dodji kod mene u Dalmaciju past ovce.