Otvoreno je progovorio o kladionicama, trenerima, Ćirinoj generaciji, Slavenu Biliću, Hajduku, napadu što ga je kao trener bijelih doživio kada je dobio bejzbolskom palicom po glavi.
– Pa o čemu ću pričati nego o nogometu. Ja sam trener, nisam buregdžija. Neću pričati o piti zeljanici – smije se Bonačić.
Ali, koliko god pričao, vraćao se na Hajduk.
Hajduk je kao prva cura
– Igrači su preplaćeni. Posebno kada se pogleda okruženje u kojem žive i koliko daju oni koji su puno plaćeni. Ovdje se u lipu zna koliko tko prima i to treba uvažavati. Nimalo ne zavidim ovim ljudima u Hajduku ni treneru Reji. Njemu se nema što predbaciti. Imponira mi što je stranac u Hajduku. Radi pošteno svoj posao, ima puno stvari na koje ne može utjecati. Teško mu je raditi u nesređenoj situaciji. Smatram da se prije morao riješiti igrača koji su višak, ali to je jedino što bih mu predbacio. Klima, to je najveći problem u Hajduku – kaže Bonačić.
Povratak na Hajdukovu klupu...
Hajduk je kao cura, ona prva ljubav za koju te veže strast. Ma, sad se ne bih vratio. Šesnaest godina sam izvan Splita, puno toga sam prošao. Da se sad vratim unatrag, nikad ne bih postao trener. U ovom trenutku, da me zovne Real Madrid, rekao bih da neću.
A Hajduk? Žena koja te prevari uvijek te privlači. Nekako osjećam da Hajduku nisam dao ono što sam mogao. Možda jednog dana... Ne moram biti trener, mogu biti i sportski direktor – rekao je Bonačić.
Smeta mu lakoća kojom se sjeda na klupu. Bonačić je prošao težak trenerski put i baš mu zbog toga to smeta.
– Sve žele postati treneri. Hrvatski nogomet postao je talac Ćire Blaževića i generacije brončanih. Samo oni i nitko drugi. Da se razumijemo, svatko ima pravo postati trener. Ali, oni bi bez rada uzeli prvu ekipu. A za to treba iskustvo. Ima i drugih ljudi koji nisu bili reprezentativci, a kvalitetni su. No, oni ne mogu doći na prve stranice. Neću govoriti o sebi, što ću govoriti. Nikada u Hajduk ne bih došao nakon vođenja pet utakmica. Jer, ne bih takav bio dostojan voditi Hajduk. A oni vjerojatno mogu. Bili bi izbornici, predsjednici, treneri. Da, hrvatski nogomet talac je brončanih. Osobno nemam ništa protiv njih, neka vode i državu ako žele, ali biti trener je nešto više od onoga što oni smatraju – kaže Bonačić.
Izdvojio je Dražena Ladića.
– Najbolji je primjer izbornik mlade reprezentacije Ladić. Gdje je bio trener, odakle je došao? Čitao sam kako govori da treneri loše rade s igračima. Odakle mu pravo da to govori? Dobio je dvije utakmice i ne može se živjeti od njega. Daj Bože, neka bude prvak Europe, ali treba biti realan i spustiti se u rudnik. Treba raditi, od osam do osam biti na igralištu. Ta mlada reprezentacija je odlična, može biti prvak Europe – smatra Bonačić.
Bilić trebao dati ostavku
Osvrnuo se i na izbornika Slavena Bilića.
Bilić je napravio dobar posao. Kada je došao, bio je neiskusan, sada ga treba pustiti da radi. Trebao je biti samokritičniji. Napravio je neuspjeh, kakva Ukrajina, mi smo morali biti drugi u grupi. Prema mom sudu, Bilić je trebao podnijeti ostavku, opet bi bio izabran. Taj njegov način ostanka mi je zasmetao, ostao bi i da je bilo drukčije. Kada vani radim ugovor, i ja ovisim o reprezentaciji. Kada je Hrvatska u top 10, onda i ja mogu drukčije pregovarati – kaže Bonačić.
Je li hrvatski nogomet u problemu zbog slabe struke?
– Trener je u Hrvatskoj postao vrsta za odstrel, izgubio je svoju osobnost, treneri služe za brisanje cipela. Usto, i treneri idu linijom manjeg otpora. Žao mi je ovih momaka koji su danas treneri, teško u ovim uvjetima mogu napredovati. Nitko ih ne cijeni, svatko misli da može postati trener. Ali, imamo kvalitetnih trenera. Samo što se mora proći određeni put. Ne možeš završiti fakultet i postati rektor – rekao je Bonačić.
Aktualna su tema hrvatskog nogometa kladionice i namještaljke.
– Vodio sam Slaven Belupo u onoj utakmici protiv Dragovoljca koju je sudio Katuša. Nisam znao, ali bilo mi je sumnjivo. Bila je to luda utakmica, ali ne samo Katuša, puno njih mi je bilo sumnjivo. I ovo sad što se radi bit će samo kozmetički – govori Bonačić.
Sinonim otpora mafiji
Prije tri i pol godine Bonačić je nakon napada što ga je doživio ispred kućnih vrata postao sinonim za otpor mafiji u nogometu.
– Uvijek imam pravo sumnjati, znam da je razlog napada što mislim svojom glavom i stavljao sam igrače za koje sam smatrao da su najbolji. Našli su se vjerojatno neki koji su mislili drukčije. To je iza mene, sad zaspim kao top, ne sjetim se toga napada.
Tip nije OK nego je jedna budaletina koja nije nikad ništa napravila u nogometu barem ne u ozbiljnom nogometu. Uostalom ako čemo pošteno pa tko je Luka Bonačić?