Zagreb se isplakao, purgerske suze slijevale su se niz lica posljednjih dana, otkako ga je u ponedjeljak pogodila vijest da je umro Zlatko Cico Kranjčar.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Cicek, volim te...'
Sva ta tuga kulminirala je u petak na posljednjem Cicinu ispraćaju na zagrebačkom groblju Mirogoj gdje je pokopan u Aleji velikana. Jer, Cico je bio velikan i ostat će velikan za sva vremena, pogotovu onima koji su ga poznavali, koji su barem pokoji put vidjeli njegov osmijeh, koji su čuli njegov zvonki smijeh.
Otišao je simbol Zagreba
Ispred mrtvačnice na Mirogoju okupio se veliki broj, u dugom redu čekali su nogometaši, bivši i sadašnji, nogometni djelatnici raznih generacija, ali i navijači, Cicini poštovatelji, prijatelji. Mnogo je bilo onih koji su željeli posljednji put pozdraviti ovog velikana.
Prije posljednjeg ispraćaja u zagrebačkom hotelu Westin njegov Dinamo upriličio je komemoraciju za svog velikana, za tog genijalnog igrača i sjajnog trenera, ali prije svega za ljudsku veličinu koja je bila oličenje purgerske gospoštine.
Prikazan je kratki film o našem Ciceku, kratki pregled njegove bogate karijere i života. Biranim se riječima od Cice Kranjčara oprostio predsjednik Dinama Mirko Barišić.
– Otišao je simbol grada Zagreba. Kada se kaže Kranjčar, odmah svi pomislimo na Dinamo. U povijesti Dinama bilo je puno dobrih igrača. Ali Cici pripada posebno mjesto. Oduševljavao je šarmom i plemenitošću. Plemenitost ga je pomalo istrošila i brže odvela s ovog svijeta – rekao je, među ostalim, Barišić.
Teško je zaustavljao suze Miroslav Ćiro Blažević, ali i svi u dvorani.
– Kad Mlinka plače, kad Zeko plače, i ja plačem, žena mi kaže “što ti je”. Ne plačem ja, ali suze same idu. Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije. Ali smrt našeg Cice pogodila me je kao da sam sina izgubio. Nije bio samo nogometaš, bio je i čovjek s karizmom, čestit čovjek koji je uvijek ostao muž, otac, dostojanstven i veličanstven.
Išao je s malim Nikom na stadion, a ja sam mu bio trener. Gledam ga i kažem: “Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati?” To je bilo smiješno. Slučaj je htio da sam i njega trenirao. Bio je isto tako veliki igrač. Reći ću ti, Niko moj, nisi uspio doći do nivoa svoga tate. Živjet ćeš, Cico moj, živjet ćeš toliko koliko će Dinamo živjeti, a Dinamo živi vječno – kroz suze je govorio Ćiro.
Uime Hrvatskog nogometnog saveza od Cice se oprostio Zorislav Srebrić koji mu je u Dinamu bio jedan od prvih trenera, a u reprezentaciji, dok je Cico bio izbornik, bio je glavni tajnik HNS-a. Prisjetio se Srebrić važnijih datuma u Kranjčarovoj igračkoj i trenerskoj karijeri, a onda je na pozornicu, u majici s natpisom “Zauvijek ponosan kaj sam Purger”, s maskotom svog oca na njoj, došao Niko Kranjčar.
– E, moj Cicek. Gle, znam da me sad gledaš u nekoj nebeskoj karaki, zajedno sa svojim prijateljima i da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu, navući me da budem javno intiman i znam da se smiješ jer znaš koliko to ne volim. I baš si odlučio otići gore kad su se otvorile terase kafića. Sad si bar svi mogu nekaj “reći”, a imaju i kaj – počeo je Niko aludirajući na Cicine pozive na piće, kad je znao pitati: “Kaj, bumo si kaj rekli?’
Hvala ti, tata
– Bio si mi idol, zvijezda vodilja, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh našeg grada. To sve znaš. No, ne znaš da ćeš ostati sve to jako dugo. Sjedim na balkonu i gledam dolje onaj oltar koji su navijači napravili, ispred naše zgrade. Mene nitko ne vidi, ali ja vidim malu curicu koja prilazi lampionima i stane. Ode kod tate i pita ga tko je bio ovaj striček. I tata krene. Cicek moj.
Bake, djedovi i roditelji ovih dana objašnjavaju tko si i što si bio. Bio si maskota i ljubimac svojih Zagrepčana. Da, i Zagrepčanki. I svih ljudi koji su voljeli naš Dinamo. Znaš kaj, meni si bio tata. Često si znao govoriti da me mama odgojila i da ti nemaš nikakve veze s tim. Nemoj, tata, tako, ti to znaš – pokušao se kroz suze nasmiješiti Niko i nastavio gledajući fotografiju svog tate na stolu pored sebe:
– Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dozvolio si mi da se zaljubim u nogomet ne forsirajući me. Pustio si me da se borim i da si ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje i poštovati tuđe. Naučio si me kako biti purger i Hrvat.
Najveća životna lekcija koju si mi dao je bila da su svi na ovom svijetu jednaki. Da svima treba dati pažnju, vrijeme i pomoć. Osmijeh. On ništa ne košta, je li tako? Vodeći me na sva druženja s tvojom generacijom ‘82., pokazao si mi što znači nekome biti prijatelj. Kao čovjeka nekoga iskreno voljeti i dati sebe bez zadrške. Čuj, ne bumo se lagali, pokazao si mi kako se provesti, kako zafeštati, zakartati i kako živjeti, Cicek moj. Ti živiš u ovome trenutku u svima nama. Ne brini, ne bum sada prepričaval anegdote iz tvoje generacije koje sam slušao za stolom.
Neću ponavljati tvoje uspjehe, da si bio šmeker i fakin, sa zaraznim osmijehom koji osvaja na prvu. Ne bum ti rekel koliko boli da nisi tu i koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći ovo. Hvala ti na ljubavi i podršci u svim mojim teškim trenucima, a tebi možda najtežima u životu. Ti nisi otišao jer si u svima nama previše. Cicek, “you did it your way”. Volim te, volimo te. Od sveg ti srca hvala, tvoj sin – oprostio se od svog oca Niko, a malo je bilo onih koji su uspjeli zaustavili ili skriti suze.
Ako oproštajni govori mogu uopće biti lijepi, u svoj toj tuzi i boli, onda je Nikin govor nešto najljepše, najemotivnije što smo u takvim prigodama čuli.
Bilo je tu, kao i poslije na ispraćaju na Mirogoju sadašnjih igrača Dinama (Livaković i Petković), bivših suigrača, igrača Dinamu i reprezentacije (Zajec, Mlinarić, Deverić, Vlak, Ivković, Prosinečki, Zoki Mamić, Soldo, Šimić, Asanović...) bivši izbornici Mirko Jozić i Ante Čačić, djelatnici HNS-a i Dinama, predstavnici grada Zagreba, na Mirogoj je stigao i aktualni izbornik Zlatko Dalić. Svi pod maskama tako da zacijelo nismo sve ni zamijetili ili prepoznali, a suzne oči imali su svi. Jer, otišao je naš, baš naš dragi Cicek kojem je posljednje riječi na Mirogoju uputila kći Lana.•
Cico je hrvatska legenda ne samo Zagreba, počivao u miru.