Sašu Tomića (45) poznajem još od sredine devedesetih godina kada je sudio utakmice Studentske lige, odnosno raznih zagrebačkih turnira. Ostao je u dobrom sjećanju, jer u pravilu pamtim suce koji su mi se zamjerili. Čak i nakon toliko godina.U međuvremenu je Saša narastao do europskog sudačkog futsal vrha.
Prije nekoliko tjedana, ovaj je Petrinjac, sa stalnim prebivalištem u Zagrebu, u paru s Nikolom Jelićem, odsudio svoj peti uzastopni finale Lige prvaka (od 2016. do 2020.)! Doseg kojim se može pohvaliti rijetko koji svjetski sudac. O njegovu međunarodnom iskustvu govore i sljedeći podaci...Od 2009., otkako je na Fifinoj listi, Tomić je sudio na tri europska prvenstva (2014., 2016. i 2018.).
Na tom je natjecanju sudio i dva finala, u Antwerpenu 2014. i Ljubljani 2018. U Kolumbiji je 2016. sudio četvrtfinale SP-a. Na Interkontinentalnom kupu 2016. (polufinale) i 2019. (finale) dijelio je pravdu u Dohi, odnosno Bangkoku. Također, na azijskom prvenstvu 2014. sudio je polufinalnu utakmicu.
Tomić je na Uefinu futsal popisu od 2009. godine.
– Sada već ide dvanaesta godina. Kreće se od razine preliminarnih turnira. Na tim turnirima si po šest-sedam dana. Kontrolori vas ocjenjuju i izvještavaju nadležna tijela Uefe o vašem učinku. Postoje seminari, naravno, važno je poznavanje engleskog jezika, norme koje morate zadovoljiti u fizičkom smislu. To su elementarni uvjeti prema kojima se suci rangiraju na Uefinu popisu - počeo je Tomić.
Hrvati su očito iznimno cijenjeni u sudačkim futsal krugovima u Europi, iako nam nacionalna vrsta ne spada u svjetsku elitu.
– Da, cijenjeni smo. Već dvadesetak godina smo u tom statusu...
Zbog kvalitetnog lobiranja?
– Zbog kvalitete naših sudaca zadnjih dvadesetak godina. Počevši od Ivana Novaka koji nam je svima otvorio put. On je sudio finale SP-a u Gvatemali 2000. godine, također finala Lige prvaka i europskih prvenstava. Danas je instruktor u Uefi i Fifi, kontrolor suđenja i član sudačke komisije. Poslije njega došao je Edi Šunjić koji je sudio velika natjecanja, europska prvenstva i Lige prvaka.
Potom Danijel Janošević, a iza njega sam stigao ja... Sada dolazi Nikola Jelić koji će nastaviti moj put, a sa mnom je vodio dva zadnja finala Lige prvaka. Očito je da nam Uefa vjeruje. Nakon utakmica u kojima smo sudili nikada nije bilo repova. To je vjerojatno i razlog zašto uzastopno sudimo. Jer, nerealno mi je da jedan sudac sudi pet finala uzastopno. Pa i drugi ljudi čekaju u redu.
Dakle, nije ključan autoritet saveza u odabiru sudaca za najvažnije utakmice?
– Ne. Šef sudaca je Španjolac. Očito nije stvar u tome, već je poanta u povjerenju.
Kako se pripremati za te velike utakmice, postoji li trema?
– Moj prvi veliki finale bio je psihološki najzahtjevniji. Bilo je to u Belgiji, u Antwerpenu. Sudio sam tada finale Europskog prvenstva. Prije toga sam sudio futsal klasik u polufinalu između Španjolske i Rusije. Tu je ogroman pritisak jer je rivalstvo između te dvije momčadi najveće u futsal svijetu. Neuobičajeno je bilo i to što sam na svom prvom velikom natjecanju odmah dobio priliku suditi finalnu utakmicu, onu između Italije i Rusije. Kasnije, u drugim velikim utakmicama bilo mi je svaki put sve lakše. Pred kraj je to prešlo u rutinu.
Postoje li pritisci uoči tako velikih utakmica, odnosno stišću li vas iz krugova bliskih nekim velikim nacijama?
– Očekivanja su od vas velika, no nema pritisaka u klasičnom smislu. Velike nacije, Španjolci, Talijani, Rusi, Portugalci, imaju dovoljan autoritet da im ne treba takva vrsta pritiska. Važno je samo da vam utakmica završi bez repova...
Nema, primjerice, telefonskih poziva u kojima vas diskretno 'zamole' štogod?
– Nema, nema... Velike momčadi za vrijeme utakmice dogovaraju taktiku i naspram sudaca, psihološki profil suca uzimaju u obzir. Na sve načine ti pokušavaju remetiti koncentraciju ili te usmjeriti “na svoj mlin”. U takvim je situacijama važna osobnost, odnosno karakter određenog suca i koliko se on može nositi s pritiskom. To je najteži dio priče. Imate neke suce koji do određene razine sude bez problema, no čim dođu zahtjevnije utakmice, tu nastaju problemi. Tu je razlika između dobrog, vrlo dobrog, odnosno najboljeg suca.
Kako se vi pripremate za takve izazove?
– Imamo obavezu trenirati po programu koji nam šalje Uefa. Te podatke šaljemo na Uefinu sport-lab platformu na kojoj provjeravaju naše fizičko stanje i šalju nam programe po kojima treniramo. Prije svakog velikog natjecanja imamo četverodnevni seminar na kojem moramo proći fitness-test. Imamo određena testiranja, opet prolazimo pravila igre... Od tridesetak ljudi na tom seminaru odaberu 12 ili 16 sudaca, ovisno o natjecanju...
Koje utakmice su ga pripremile da kvalitetom dođe na najvišu europsku razinu?
– Imam iskustva iz velikog nogometa jer sam do 2009. godine bio pomoćni sudac na Prvoj ligi. Tamo sam se naučio nositi s pritiskom. Istovremeno sam sudio i futsal i te 2009. godine odlučio sam se otići u tom smjeru. Mislim da sam ispravno odlučio. Pomoglo mi je i suđenje u našoj futsal ligi koja je po kvaliteti među pet-šest europskih natjecanja te vrste. Liga raste zadnjih desetak godina u svakom smislu, tako da je i sucima teže suditi. One su mi dale iskustvo suđenja pred punim dvoranama. Brojni europski suci nemaju tu povlasticu.
Hoćete kazati da se naš futsal kvalitetom približio europskim velikanima?
– Razlika se definitivno smanjuje. Svake godine rastemo jer se ulaže u struku. Prije petnaestak godina ta razlika je bila ogromna. Sada se, uostalom, pojavljuju i druge futsal nacije poput Francuske, odnosno Finske koja je s Mićom Martićem izbacila Italiju u kvalifikacijama za SP.
Što je ključno za razvoj?
– Ulaganje HNS-a. Kod nas je sve veća podrška saveza. Sve se više pomaže klubovima. Dobivamo na ozbiljnosti. Vjerojatno će i futsal savez ući u ovaj novi marketinški paket.
U sazrijevanju je sigurno pomogla i činjenica da je sudio i pet finala Kutije šibica. Je li možda nekada bilo teže suditi finale Kutije, nego finale Eura?
– Pa mogu vam kazati da i je... No, to su posebni gušti. Kutija mi je puno dala po pitanju iskustva. Veliki je bio pritisak suditi pred punom dvoranom. Bilo je velikih igrača kojima sam sudio, od Zvonimira Bobana, Luke Modrića, Eduarda da Silve, Ivana Rakitića...
Kao mladom sucu bilo je teško suditi i kvartovskim momčadima, trebao si se znati postaviti na svim razinama. Eduardu sam jednom dosudio i krivo izvedeni korner, samo mi je pokazao palac gore. Ostala je pozitivna emocija od Studentske lige, preko Kutije do velikih natjecanja.
Sudio je Tomić i dvojici najvećih futsal igrača u povijesti.
– Brazilcu Falcau sudio sam u Dohi 2016.godine na Interkontinentalnom kupu i na SP-u, a Portugalcu Ricardinhu sam češće sudio. U posljednjih pet godina, igrao je četiri finala s Inter Movistarom. Sudio sam mu na tri europska prvenstva.
Koji je bolji igrač?
– Falcao ima vic u igri i tehnički je dominantan. Ricardinho je brži i moćniji.
Kao Messi i Ronaldo?
– Otprilike tako nekako. No, to je razina-dvije više od ostalih u tom sportu.
Koliko su igrači futsala plaćeni?
– Prije petnaestak godina, 20. igrač u futsalu bio je plaćeniji od, recimo, Ivana Balića, u doba kada je bio najbolji svjetski rukometaš. Falcao i Ricardinho zarađuju najviše od marketinških ugovora. To su vjerojatno milijuni. Danas su futsal i rukometne financijske relacije otprilike izjednačene.
Naravno, honorari futsal sudaca ne mogu se uspoređivati s onima na razini velikog nogometa...
– Ma, ni približno... Ne može se samo od toga živjeti. Mali je broj natjecanja, možda u budućnosti bude moguće. To je sada samo lijep hobi.
Tomić inače predaje tjelesni odgoj u Osnovnoj školi u Pisarovini...
– Rad s djecom povezan je sa suđenjem. U oba slučaja morate biti i psiholog i pedagog. Djecu usmjeravati da se bave tjelesnom aktivnosti. Pokušati ih odmaknuti od tableta i mobitela. Dva sata tjelesnog odgoja tjedno premalo je. Djeci treba više fizičke aktivnosti. Samo tako ćemo im stvoriti zdrave navike i educirati ih o važnosti zdrave prehrane. To je najjeftiniji put da nam nacija bude zdravija.
Zanimaju li se vaši učenici za futsal?
– Da, naravno... Odmah su me “guglali” kada sam došao u školu...
Koliko se futsal mijenjao zadnjih petnaestak godina?
– Ove godine su se pravila mijenjala. Ide se za tim da utakmice budu gledljive i atraktivne. Završnice Lige prvaka koje sam ja sudio pratilo je od osam do 14 tisuća gledatelja. To je ozbiljna razina. U Almatyju u Kazahstanu je, recimo, bilo 16 tisuća ljudi. To je najveći auditorij pred kojim sam sudio.
Tomić je sudački put započeo u generaciji s još nekim poznatim sucima...
– Te 1995. godine upisao sam Kineziološki fakultet. Tamo sam upisao sudački tečaj. Bili su tu i Marijo Strahonja, Dalibor Mlakar, Ivica Modrić, Marin Mlinar, Dražen Pejić, Zoran Šabić... – prisjetio se Tomić.
