Da vas je netko sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća pitao - tko je najbolja hrvatska sportašica, devet od deset odgovora bilo bi isto. Iva Majoli. Talent kakav se ne viđa često, udarac dirigiranih linija, statura, strast, karakter, gard i figura. Imala je sve, baš sve da bude jedna od najvećih tenisačica svoga doba. I bila je, iako će mnogi reći da je i tada već mogla mnogo, mnogo više.
Da će od nje biti nešto, dalo se naslutiti još davne 1992. godine. Tada je, netom nakon što je i Hrvatska konačno priznata na sportskoj karti svijeta, krenula zvjezdana karijera Zagrepčanke koja je, na veliku žalost, samo kratko imala baš takav, zvjezdani status. Jer, te '92. Majoli je s tek 14 godina života upisala svoj profesionalni debi. Na turniru u Houstonu nastupala je pozivnicom, a na početku karijere pobijedila je i veliku Lindsay Davenport. Iste godine dobila je priliku igrati s Monikom Seleš u Oaklandu, a već u prvoj sezoni došla je na 50. mjesto WTA-ljestvice. Mnoge najbolje tenisačice svijeta od tada do danas nisu postigle ono što je Majoli napravila s nepunih 15 godina u svojoj prvoj sezoni.
Malo-pomalo, a sve po logici stvari, karijera mladog teniskog superstara nastavila je strelovito rasti. Već s nepunih 16 stala je na noge Martini Navratilovoj u Oaklandu, a na Roland Garrosu kojeg će četiri godine kasnije i osvojiti, došla je do drugog tjedna bez izgubljenog seta. Nedostajalo joj je samo malo da u osmini finala pobijedi Steffi Graf, a nakon te utakmice u Parizu su je prozvali "novom Monikom Seleš".
Bilo je samo pitanje vremena kada će Majoli uzeti svoju prvu WTA-titulu. Polufinale Indian Wellsa uz novi poraz od Graf, tri finala, u Osaki, Barceloni i Essenu, ali i novi nastup u osmini finala pariškog Grand Slama uz dodatak iste razine na US Openu. Sve je to Iva Majoli postigla, a još nije bila ni punoljetna.
Još 1994. godine Majoli će uzeti i prvu od četiri uzastopne titule za hrvatsku sportašicu godine po izboru Sportskih novosti. Zaista, od '94. do '97. nije joj bilo ravne u Hrvatskoj. Čak bismo rekli da joj nitko nije bio niti blizu. Taman prije ere Janice Kostelić koja će početi od 1998. smjestila se era Ive Majoli za koju se s pravom oformila krilatica "svjetsko a naše".
No, i ta 1997. godina brzo je stigla. Od prve titule u Zürichu dvije godine ranije protiv Mary Pierce i toga da je s 18 godina i 2 mjeseca bila deveta na svijetu do vrhunca karijere prošlo je jako malo vremena.
U deset najboljih na svijetu bila je čak 138 tjedana uzastopce. Opet, još jedan je to od niza uspjeha s kojim bi danas bila među rijetkima. A početak 1996. bio je onakav kakvog je samo sanjati mogla. Četvrtfinale Australian Opena, poraz protiv Monike Seleš, a onda i brza "osveta" u četvrtfinalu Tokija. Taj Tokio u kojem je na putu do naslova "skidala" Seleš, Hingis i Sanchez-Vicario bio joj je i ostao jedan od najupečatljivijih trenutaka čitave karijere. Nakon njega je zasjela na rekordno visoku, 4. poziciju WTA-liste, a otamo se kombinirano kroz 1996. i 1997. nije micala čitavih godinu dana.
Kruna njene karijere dogodila se prerano, sa samo 20 godina. Nitko nije očekivao da će se nakon ispadanja u prvom kolu Australian Opena naći na vrhu pobjedničkog postolja u Roland Garrosu. Padale su redom - Sandra Kleinova, Alexandra Fusai, Ann Grossman, Lindsay Davenport, Ruxanda Dragomir i Amanda Coetzer. Za kraj, u finalu, svladala je i Martinu Hingis, kojoj je tada bila prekinula nevjerojatan niz od 37 uzastopnih pobjeda.
Pisac scenarija njene karijere nakon svega dosad nabrojanog, bio je odlučio da će sve krenuti u nekom drugom smjeru. A brod je skrenuo na krivi kurs negdje u austrijskom Linzu. Tada je, a bila je to tek '98. godina, Majoli igrala protiv Dominique Van Roost. U jednom trenutku leđa su "pukla", a ubrzo nakon toga zadesio ju je i bronhitis. Ispadanje iz Top 10, dva mjeseca kasnije i iz Top 20, odustajanja od turnira zbog ozljeda leđa i ramena...
Nikada više Majoli nije igrala ni približno dobro kao na početku njene karijere. Probala se vratiti u jesen '99. nakon čišćenja ramena, žrtvovala je tada šest mjeseci karijere, sve za finale Kuala Lumpura 2000. godine i nagradu WTA-asocijacije za "povratnicu godine". Bila je pala na 466. mjesto, a vratila se na 73. na kraju godine. Do kraja karijere uzet će još samo jednu pojedinačnu titulu, u Charlestonu 2002. protiv Patty Schnyder. Simbolično, oproštaj se zapravo dogodio tog ljeta nakon finala hrvatskog WTA turnira u Bolu na Braču.
Oproštaj Ive Majoli dogodio se zapravo tada, ali službeno je to svijetu obznanila 12. lipnja 2004. godine, sa samo 26 godina života. Prerano, debelo prerano za karijeru kakvu je mogla imati.
Ni u kojem smislu ne ulazeći u sferu njenog privatnog pa ni poslovnog života, za kraj ove priče notirajmo i to da je 12 godina, od 2012. do 2024. bila izbornica hrvatske ženske teniske reprezentacije. Njeni rezultati na izborničkoj klupi govore sami za sebe, a dojma smo da bi se i sama Iva u tome složila, tome nije mjesto u priči o karijeri nekoć velike, slavne sportašice.
Mozga ni u tragovima. Iza sebe ostavila repove gdje god je bila. Je li platila svadbu?