Proslavljenog hrvatskog tenisača Gorana Ivaniševića pogodila je velika obiteljska tragedija i to usred proslave godišnjice wimbledonskog trofeja kojeg je osvojio 2001. godini u nezaboravnom finalu protiv Patricka Raftera. U finalu je pobijedio Patricka Raftera, svojedobno prvog igrača svijeta, rezultatom 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7. Meč je trajao nešto više od tri sata. Zanimljivo u cijeloj priči jest da je Goran tada bio tek 125. na ATP ljestvici, a na Wimbledon je došao uz pozivnicu organizatora (Wildcard). U 80. godini života preminuo je Mladen Ivanišević, Goranov stric, mlađi brat njegova oca Srđana Ivaniševića, piše Slobodna Dalmacija.
GALERIJA 'Bez Dražena nikada ne bih osvojio Wimbledon'
Također, navodi se da će njegov posljednji ispraćaj biti na splitskom groblju Lovrinac. Dodaje se da je Mladen Ivanišević bio 'stup obitelji' te da su on i Srđan rođeni u obitelji Šime Ivaniševića, 'Splićanina o' kolina, plemenskog nadimka ili kako bi se reklo prišvarka - Đinđerica'.
Legendarnom hrvatskom sportašu sve se promijenilo 9. srpnja 2001. kad je postao prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon i oduševio teniski svijet. Više puta je isticao kako mu nijedan sportski uspjeh nije toliko važan kao trenutak kada je postao otac. Donedavno je bio trener ponajboljeg tenisača u povijesti Novaka Đokovića, s kojim se razišao poslije nekoliko godina uspješne suradnje.
VEZANI ČLANCI:
- To je bilo nemoguće i neće se više nikada ponoviti. Nisam suludi vjernik, ali moje osvajanje Wimbledona, u trenutku dok sam bio 125. igrač svijeta i na turnir došao s pozivnicom, nema nikakve logike. Netko gore to je posložio jer baš sve je išlo protiv mene, a onda je od ponedjeljka sve išlo u moju korist. Rame je boljelo kao sam vrag, gutao sam tablete kao da su mentol-bomboni, a kasnije su taj lijek povukli iz prodaje jer je dokazano da uzorkuje probleme sa srcem. Bio sam spreman potpisati da mi otpadne rame i da to bude zadnji meč koji ću odigrati, samo da konačno osvojim Wimbledon - prisjetio se Goran svog najvećeg podviga.
Uz dužno poštovanje i izraz sućuti, smrt s 80 godina nije nikakva tragedija. To je svakako težak i emotivan događaj, ali tragedija ne. Tragedija je kad od metastaza sarkoma kosti umre 14-godišnjak. BTW mjesec je borbe protiv sarkoma.