Stapanje pojedinih razdoblja je nemoguće, osobito ako iščeznu iz kolektivnog pamćenja. Premda je od utakmice s tada europskim prvakom Manchester Unitedom (0:0) prošlo 20 godina, vjerujem da još postoje ljudi koji mogu povezati ondašnji i sadašnji nogomet.
Sve je bilo jednako, samo nije bilo isto. Dinamo je prošli tjedan igrao na stadionu sedam kilometara udaljenom od Old Trafforda protiv vjerojatno najboljeg europskog sastava današnjice Manchester Cityja i izgubio 0:2.
Kada bismo barem mogli sastaviti dva razdoblja, jer s trenerom Nenadom Bjelicom, čini se najboljim u svim razdobljima Dinamova postojanja, te s momčadi s Old Trafforda koja je 14. rujna 1999. odigrala 0:0 na Old Traffordu, naravno i s Prosinečkim, najboljim igračem plavih otkad se racionalno pamti, koji tada zbog ozljede nije igrao, bilo bi to Dinamovo savršenstvo za sva vremena.
Kada smo 13. rujna 1999. doputovali u Manchester smješteni smo u Shrigley Hall, gotovo dvorac iz 19. stoljeća udaljen 30-ak kilometara od grada, u tajnosti zbog opasnosti od navijača prema kojima je osobitu odbojnost osjećao predsjednik Zlatko Canjuga.
Oni su bili protiv imena Croatia. Igrači su bili u sukobu s novinarima: na djelu je bila “silenzio stampa, odluka o nedavanju ikakvih izjava. Trener je bio Argentinac Osvaldo Ardiles.
Prošli utorak Dinamo je bio smješten u Mottram Hall, otmjenije zdanje samo pet kilometara udaljeno od ondašnjeg “tajnog” Dinamova boravišta. Tada se u Zagreb nije vraćalo noću odmah poslije utakmice, nego drugi dan ujutro.
U zrakoplovu su lijevo od mene sjedila dvojica danas zrelih muškaraca Igor Bišćan i Mihael Mikić. Imali su naviku izuti cipele, što sam doživljavao i putujući ponekad vlakom u Sarajevo. Prije slijetanja zrakoplova Mikić je počeo tražiti cipele, no njih nije bilo.
Bišćan je obuo svoje, sjedio i spokojno gledao prema prozoru. Mikić je postao nervozan, domaćice su tražile da sjedne i veže se. On nije slušao i obilazio je zrakoplov tražeći svoje cipele. Kad je iscrpio svaku vjeru da će ih naći, prišao je meni i rekao: “Vi ste mi ukrali cipele!” Nastala je tišina. Svi su čekali što ću reći. Meni je bilo neugodno, bio sam i pomalo uvrijeđen.
Kad odjednom diže se Bišćan, okreće neki poklopac i vadi Mikićeve cipele. Oni koji su to vidjeli, smijali su se. Ja se nisam smijao: glavni urednik najvećih novina, s još svježim vijencem, koje imaju više od milijun prodanih primjeraka u jednom danu, da krade nečije cipele?
Ali ljudi i vremena se mijenjaju: 17 godina kasnije novinarski sam pratio Bišćana kako uvodi Rudeš u Prvu HNL i osvaja Kup ZNS-a, djeluje ozbiljno i postaje najveći hrvatski trenerski potencijal. Upravo je postao izbornik U-21 reprezentacije, za suradnika je uzeo prijatelja Mikića!
Duhovni vođa kluba, a i više od toga, bio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, kojemu se teško bolesnom, bližio kraj. Njegovi pobočnici Canjuga, Rizvanbegović, Šimunić, Vitez, Naglić i još neki vodili su nemilosrdnu borbu za utjecaj koji je i tako nestao onog trenutka kada je Tuđman umro.
Njihov cilj u osnovi je bio obračunati se s Canjuginom svevlašću. Ipak, plan je bio osvojiti više bodova nego sezonu prije (osam) i plasirati se u proljetnu rundu natjecanja Lige prvaka. Loši međusobni odnosi narušavali su sklad, posebice nakon poraza od Olympique Marseille (1:2) u Maksimiru 22. rujna pred 38.000 gledatelja.
Stanje je donekle primirila pobjeda nad Sturmom (3:0) u Zagrebu 29. rujna, da bi pravi potres uslijedio 9. studenoga kada su Maksimiru Hrvatska i Jugoslavija odigrale „samo“ 2:2 i Hrvatska se nije plasirala na Europsko prvenstvo. Tuđman je bio u pitanju!
Nakon što mu je dijagnosticiran rak želuca u studenom 1996. godine, Tuđman je živio još tri godine, no to uglavnom više nije bio stari Tuđman: nego mekan, ponekad odsutan, osjećala se teškoća u komunikaciji. Sve je više gubio moć i uzde.
Unutar HDZ-a počele su velike borbe za nasljedstvo. Tim više što je i Gojko Šušak, drugi čovjek, također bio smrtno bolestan i umro je u svibnju 1998. godine. Sve se to odrazilo i na nogometni klub.
Ta 1999. godina počela je dramatično. Pratio sam predsjednika Tuđmana tijekom posjeta Turskoj u veljači. Nije mogao u kazalište u Ankari gdje je nastupila Ruža Pospiš Baldani. Domaćeg predsjednika Sulejmana Demirela pratio je Mate Granić.
Rasplet s trenerom Ardilesom počeo je nakon poraza od Manchester Uniteda (1:2) 27. listopada u Zagrebu. Idući dan otputovao sam u Rim i Vatikan, gdje je Tuđman 28. listopada već vrlo teško bolestan otvarao izložbu „13. stoljeća kršćanstva na hrvatskom tlu“.
Ardiles je dobio otkaz 29. listopada i to je vjerojatno bilo dogovoreno s predsjednikom. Tuđman nije trpio Ardilesa jer s njime nije mogao uspostaviti izravnu jezičnu komunikaciju i ono što mu je prenosio Canjuga bilo mu je malo.
Osim toga, bio je vrlo skup. Čekao sam predsjednika Tuđmana tog 29. listopada u Hrvatskom papinskom zavodu „Sv. Jeronim“ u Rimu kako bih pokušao početi razgovor i o Ardilesu, no zbog bolesti nije došao.
Ubrzo 1. studenog uslijedio je put u Marseille na posljednju utakmicu skupine. Na trenerskoj klupi već je bio Marijan Vlak. Kako mi je Mate Granić još u Rimu ispričao tijek Tuđmanova i njegova sastanka s talijanskim predsjednikom Scalfarom, bilo mi je jasno da naš predsjednik zauvijek odlazi.
Znali su to i drugi nazočni u Marseilleu. Sjedio sam navečer s Jadrankom Kosor, Vlatkom Markovićem i još nekima kad je došla vijest da je Tuđman prevezen u bolnicu iz koje se nikada više nije živ vratio. Bio je to i kraj lijepe, za nekoga možda i ružne priče o Croatiji (Dinamu) toga doba.
Da li je netko razumio ovaj clanak Tudjen - Tudjman a u naslovu Bjelica ?