Marinu Premereu, hrvatskom bacaču kugle i diska, istekla je četverogodišnja suspenzija zbog dopinga. Imao je 26 godina kada je 6. travnja 2016. bio testiran izvan natjecanja, a analiza uzorka provedena je u licenciranom WADA-inu laboratoriju u Seibersdorfu. U biološkom uzorku sportaša nađen je pralmorelin (GHRP-2) – kategorija S2.5, hormon rasta, i čimbenici koji djeluju na njegovo otpuštanje, koji su na popisu zabranjenih sredstava. U tom trenutku Premeru je bio jedan od 11 hrvatskih atletičara koji su izborili normu za nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine. Normu za Rio de Janeiro izborio je bacivši kuglu 20,58 metara, što je bilo samo centimetar manje od njegova osobnog rekorda.
– Trebale su to biti moje prve Igre. Imao sam B-normu za Igre u Londonu 2012., ali je tada s A-normom na njih otišao Nedžad Mulabegović. No, nisam od onih sportaša koji broje koliko su puta bili na Olimpijskim igrama. Meni bi ispunjenje sportskog sna bio i nastup na samo jednim Igrama. Imao sam pomalo sreće što su Igre u Tokiju odgođene za godinu dana jer teško da bih u samo dva mjeseca ispunio normu – kaže Marin.
Je li vam se svijet srušio kada ste shvatili da vas čeka četverogodišnja suspenzija, i to u trenutku kada ste bili možda u najboljoj formi?
Od žalbe nema koristi
– Nije mi bilo lako. Pogotovo prvih mjesec dana. Pokušao sam se žaliti, ali sam unaprijed znao da od toga neće biti nikakve koristi. Potom sam vjerovao da će mi kazna biti smanjena na tri godine kako bih spasio barem djelić prošle sezone. No, nije bilo popuštanja. Nakon što mi je izrečena suspenzija, povukao sam se u rodni Tribalj, tako da nisam imao pojma što drugi atletičari misle o meni. Znam samo da su mi se javljali brojni bacači, ali više iz znatiželje da doznaju kako sam bio uhvaćen nego da mi daju podršku. S vremenom su se i oni prestali javljati – ističe Marin.
Izgubili ste sve moguće stipendije, pa i onu olimpijsku. Od čega ste živjeli?
– Od rada. Zaposlio sam se kao redar u jednom noćnom klubu, a radio sam povremeno i u tvrtki Lesnina na dostavi namještaja. U trenutku kada sam ostao bez prava na natjecanje, posvetio sam se nekim drugim stvarima i spoznao, na kraju krajeva, što znači krvavo zaraditi svoj novac – priča Marin.
Niste odustali od atletike, ipak će vam u kolovozu biti trideseta?
– Ne, nisam. Postavio sam si neke ciljeve, motiva mi ne nedostaje. Cijelo sam vrijeme trenirao, ali je to bila samo teretana. Kako se bližio kraj suspenzije, počeo sam trenirati na stadionu, ali ne bacanje kugle nego diska. Procijenio sam da ću u disku lakše doći do rezultata kojima bih mogao ispuniti normu za Igre u Tokiju. Još dok su me trenirali Tešija i Ivančić, nažalost sada obojica pokojni, nagovarali su me da se prebacim na disk. Norma za Igre je 66 metara što će biti jako teško postići. Primjerice, prošle sezone samo su šestorica diskaša prebacila tu dužinu. Sad kad su igre odgođene imam dovoljno vremena da se dobro pripremnim jer će se norme gledati tek od prosinca ove godine.
U međuvremenu ste se preselili u Zagreb?
– Da, u Zagrebu mi je stari-novi trener Varga. U Crikvenici sam trenirao u gradskoj dvorani, a kada je počela pandemija prebacio sam utege iz dvorane u prostor za vježbanje koji mi je omogućila sestra Morena. Moram zahvaliti njezinom suprugu Željku, kao i njegovu ocu Željku Čavraku koji su mi zaista puno pomogli. Zanimljivo je da sam iz Zagreba nakratko otišao u Crikvenicu dan prije potresa. No, zgrada u kojoj sam iznajmio stan nije oštećena – kaže Marin.
Još se jednom sjetio muke koju je proživljavao četiri godine.
– Uh, da nisam imao podršku roditelja, obitelji, iskrenih prijatelja i dobrih ljudi općine Vinodol, ne znam kako bih sve to izdržao – naglašava Marin.
Kakvi su vam daljnji planovi?
– Ne znam hoće li biti bilo kakvih natjecanja do kraja sezone. Vjerojatno neka domaća. Sigurno ću nastupiti na prvenstvu Hrvatske. Na zimu me čeka naporan rad jer moram brzo doći u pravu formu, moram rezultatima vratiti stipendiju. Zasad još imam novca, no život u Zagrebu nije besplatan, a gdje su još vitamini koji su mi neophodni da bih uspio. Tokio će biti moja istina. Ako se plasiram u finale, onda ću se tim sportom baviti barem još tri-četiri godine. Ako vidim da to nema smisla, odustat ću i ponovno ću se zaposliti. Iskustva s poslom, hvala bogu, imam – rekao je Marin.
Bio je iznimno perspektivan
U mlađim dobnim kategorijama osvajao je medalje kao do šale. Tako ima dva srebra u bacanju kugle i diska sa Svjetskog prvenstva za atletičare do 18 godina u Ostravi. Dvije godine kasnije, na SP-u u poljskom gradu Bydgoszczu bio je drugi u bacanju diska i treći u bacanju kugle za atletičare do 20 godina. Na EP-u za atletičare do 23 godine u Ostravi bio je treći u bacanju kugle. Iza njega su nastupi na seniorskim svjetskim prvenstvima 2013. i 2015. godine te na europskim prvenstvima 2010., 2012. i 2014. godine.
– Jedno od najdražih natjecanja u karijeri bilo mi je u Senegalu kada sam u Dakaru pobijedio na mitingu sličnom našem Hanžekovićevu memorijalu – zaključio je Premeru.
Ne kužim, koji dio jesti tužan ? Zaraditi radim za život ?? Otišli smo u pm uz ovakve novinare