Engleska nogometna reprezentacija je svoje najbolje trenutke imala 1966. godine kada je u finalu Svjetskog prvenstva svladala Zapadnu Njemačku rezultatom 4:2. Ove godine obilježava se 50 godina od tog nezaboravnog trenutka za englesku naciju i svake godine u svibnju, igrači koji su bili članovi te generacije imaju privatno okupljanje.
Kontroverza još traje
Ove godine, budući da je riječ o 50. godišnjici osvajanja naslova svjetskog prvaka, okupljanje će proslaviti u hotelu Royal Garden.
Ali tamo možda neće doći Martin Peters, Nobby Stiles i Ray Wilson, kojima je dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Nakon tog strašnog otkrića, Engleski nogometni savez je zatražio od Fife da otvori istragu o tome imaju li neki bivši igrači demenciju kao posljedicu ozljeda mozga tijekom utakmica.
Posebnu kampanju pokrenula je obitelj bivšeg engleskog igrača Jeffa Astlea koji je 2002. preminuo od degenerativne bolesti mozga. Astle je bio poznat po sjajnom igranju glavom, a u njegovo vrijeme nogomet se igrao kožnatim loptama koje su bile puno teže nego što su ove današnje. Stoga njegova obitelj smatra da je zbog udaranja tih kožnatih lopti zadobio bolest mozga, a Fifa bi mogla to i potvrditi odluči li obaviti istragu.
Srećom, sličnu sudbinu nije doživio Geoff Hurst koji se nedavno u razgovoru za britanski Daily Mail prisjetio dana kada se Engleska okitila zlatom. Od tog dana cijela engleska nacija čeka i sve više se boji da nikada neće doseći vrhunske rezultate iz 1966. kada su Englezi prvi i posljednji puta bili svjetski prvaci pod vodstvom izbornika Alfa Ramseya.
Nakon što je engleska reprezentacija prošlog mjeseca u prijateljskoj utakmici pobijedila Njemačku 3:2 usred Berlina, engleski mediji na Euro u Francuskoj ipak gledaju s puno optimizma. No, svakoga puta kada Englezi nastupaju na nekom velikom natjecanju, euforija se stišava kako natjecanje ulazi u završne faze jer su točno prije 20 godina zadnji put uspjeli doći do polufinala EP-a. Tada im je mjesto u finalu oduzela Njemačka nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca. Od tada nisu vidjeli polufinale Eura, a ni SP-a. Engleze boli i činjenica da su propustili Euro 2008., dok su na SP-u prije dvije godine ostali zakovani za dno grupe s jednim bodom iza Kostarike, Urugvaja i Italije.
Zbog svih tih neuspjeha, Englezi se uvijek vraćaju na SP 1966. koje se održalo upravo u “kolijevci nogometa”, a zlato su osvojili na krilima Hursta, Charltona i Hunta, legendi West Hama, Man. Uniteda i Liverpoola.
Englezi su završili na vrhu skupine u kojoj su se nalazili s Urugvajem, Meksikom i Francuskom. Zatim su u četvrtfinalu s 1:0 svladali Argentinu te ih je u polufinalu čekao Eusébio i njegov Portugal, no Charlton je s dva pogotka odlučio utakmicu. U finalu ih je čekala Zapadna Njemačka!
– Sjećam se vrlo jasno kako sam pomislio da je cijela Engleska došla na Wembley. Tada sam govorio sebi: “Ne smijemo niti pomišljati o porazu.” – kaže bivši napadač West Hama Hurst.
Potom se prisjetio trenutka po kojem je susret Engleske i SR Njemačke kontroverzan i dan danas.
– Bili su produžeci. Uskoro je uslijedio naš treći pogodak. Onaj o kojem se još priča. Nakon Ballova (Alan Ball, op.a.) ubačaja uputio sam udarac prema golu i pao. Još nisam siguran je li lopta prešla preko crte. Ali sjećam se da je Roger Hunt podigao ruku u znak slavlja. Da je mislio da nije ušla, vjerojatno bi sam zabio gol nakon odbijanca. Bilo kako bilo, sudac je priznao pogodak.
Sad i unuk zna tko sam
No, tu nije bilo gotovo. Hurst je u 120. minuti postigao još jedan pogodak te tako ostvario hat-trick i postao engleskim herojem. Poslije utakmice uslijedilo je slavlje, a Hurst se prisjeća kakve su mu se misli motale po glavi. – Pomislio sam: Sviđa nam se ova “laganica” od SP-a. Željeli bismo ga osvojiti ponovno i ponovno. Sada znamo da to nije toliko jednostavno.
Hurst se veseli što će sljedeći mjesec opet vidjeti neke od starih kolega. Bivši napadač West Hama zahvalan je i na četvero unučadi.
– Desetogodišnji George je najmlađi. Kada je bio manji, nikad nismo razgovarali o 1966. Za Georgea sam bio samo djed. Onda me jednog dana pred njim netko prepoznao i rekao svojem prijatelju tko sam. George je čuo njihov razgovor i dugo nakon toga više nisam bio samo djed za njega. Bio sam “Geoff Hurst”.
Cijeli tekst pročitajte u sportskom tjedniku Max!
