Već prvo jutro nakon najvećeg uspjeha u karijeri Josipa i Ivana Jurković nastojale su ne biti odveć euforične, baš kao i njihov klupski trener Alesandar Vukojičić iz zagrebačke Trešnjevke. Štoviše, svjesne da ih ono najvažnije tek čeka – olimpijske kvalifikacije u Luzernu – cure su stišavale vlastiti doživljaj.
Ni 24 sata nakon osvojene bronce na Prvenstvu Europe Josipa nam je kazala ovo:
– Probudile smo se i dogovorile da ćemo se resetirati jer nas najvažnija utrka čeka u Luzernu. Ovo je bio samo dobar vjetar u leđa u borbi za Olimpijske igre. Kao da ništa nije bilo.
Bronca sjajnija od juniorskog zlata
No radost na stazi nisu prigušivale.
– Nismo mogle vjerovati da nam se i ta želja ostvarila. Ova nam bronca više znači od zlata u juniorskoj i mlađeseniorskoj konkurenciji. Ovo je dokaz da vrijedimo i poticaj za sve što je pred nama. Od 2021. uvijek je neka od nas bila ozlijeđena pa nijednu zimu, do ove, nismo uspjele odraditi zajedno. Kada je iza vas dobra zima i kada poboljšate ergometar, lakše je doći na utrku i pokazati da možete parirati onima koji su izborili Olimpijske igre – kazala nam je Josipa kojoj smo postavili hipotetsko pitanje o tome bi li, da se to može, mijenjala europsku broncu za olimpijsku vizu:
– Joj, to je jako teško pitanje. Čak i bih. Ova bronca je zapravo dobar trening u odnosu na ono što bi bile Olimpijske igre.
Sa sestrom se složila i Ivana:
– Iskreno, ja bih to mijenjala. Olimpijske igre svakome su sportašu kruna karijere. Prvenstvo Europe je svake godine i bit će još prilika za europsku medalju, a Olimpijske igre su svake četiri godine.
Ovog časa, dok još nemaju ni olimpijsku vizu, ne čini se da Ivana i Josipa mogu konkurirati za medalju. No sport je nepredvidiv.
– Ne volimo komentirati takve stvari jer vam se to obije i glavu. Prvo trebamo izboriti Olimpijske igre, a onda samo dragi Bog zna što može biti. Nikad ne znate u kakvom će tko stanju doći na veliko natjecanje.
A ne znate i kada će koga zaskočiti nevolja kao što se dogodilo sestrama Jurković na prošlogodišnjem SP-u kada su imale priliku za ulazak u olimpijsku kvotu. A njima se dogodilo da su se zarazile i da nisu mogle nastupiti u presudnoj utrci.
– Imale smo peh u Beogradu, bili su to teški trenuci. Zapravo, da nije bilo mame i tate i dviju najboljih prijateljica s Korčule, bilo bi nam jako teško vratiti se u puni pogon. No Valentina i Deana bile su nam oslonac. Kad smo nakon Beograda došle na Korčulu, najprije smo dva dana zajedno plakale, a onda smo se dogovorile da to više nećemo spominjati. Jer, svako zlo je za neko dobro. Uostalom, ne dolaze lijepe stvari preko noći i bez poteškoća po putu – ispričala nam je Ivana koja se obradovala dolasku roditelja u Zagreb.
– Mama je stigla s otoka, a otac iz Orlanda gdje je, kao pomorac, imao rutu po Americi. Sad će biti s nama od dva i pol do tri mjeseca pa se nadam da će nas bodriti u Luzernu, na olimpijskim kvalifikacijama.O obitelji kao uporištu u teškim situacijama, kada su poljuljane, pričala je i Josipa:
– Da nije bilo matere i oca, mi nakon Beograda više ne bismo veslale. Došle smo na Korčulu i nismo htjele nikamo izlaziti. Nismo mi tamo kiksale, ali doživjele smo peh i nismo dobile priliku dokazati se, a za to smo trenirale cijelu godinu. To mi je gore nego da smo se utrkivale pa da nismo uspjele.
Baba Milica je genijalna podrška
Imaju seke Jurković još jednog velikog navijača, zapravo navijačicu.
– To je naša baba Milica, ona je stara škola. Mi joj uvijek kažemo kad nas može gledati na televiziji – kazala je Josipa.
- Baba je genijalna, smišna je, ali nam je uvijek velika podrška – dodala je Ivana.
Blizanke Jurković su još uvijek i cimerice:
– Još ne možemo jedna bez druge, a bilo bi dobro da se malo i razdvojimo. S godinama sve nam se putevi više razilaze, nemamo iste navike, sve više se vidi da smo različite.
Poput braće Lončarić i sestre Jurković su tandem na kojem ostaje hrvatsko veslanje nakon što se iz njega povuku braća Sinković, a njima veslački (biološki) sat polako otkucava.
– Voljele bismo da zbog nas i naših eventualnih uspjeha bude više cura u veslanju i da uskoro dobijemo i one koje će nam puhati za vrat – kazale su uglas sestre Jurković.
