Lufthansin boeing poput bijelog pera lagano se spuštao nad Johannesburg, kapetan 'lađe' poslao je poruku: "Stigli smo, svim navijačima želim da se raduju pobjedama svojih reprezentacija, i da se ovdje sljedećih mjesec dana igra samo nogomet." Slutnje i predrasude, mogao bi biti slogan milijuna nogometaša, trenera, dužnosnika, navijača, novinara, političara, biznismena koji su lipanj i početak srpnja odlučili provesti na posljednjoj afričkoj koti.
Prije šest godina vrh svjetske politike nazvao je prvog nogometnog čovjeka Seppa Blattera i priopćio mu odluku: "SP 2010. godine mora dobiti Južnoafrička Republika. Učinite to kako znate!" Blattera je oblio znoj, bio je to njegov najteži zadatak, posao s kojim će biti ili pukovnik ili pokojnik. Na krajnjem jugu globusa čekalo ga je 40 milijuna tamnoputih ljudi koji su stoljećima 'klečali na kukuruzu', koje su su bogati Europljani (uglavnom Englezi i Nizozemci) 'držali u lancima', a sebi izgradili blagostanje. No, kotač povijesti nije se mogao zaustaviti, mučenik Nelson Mandela dobio je dugogodišnji rat, a JAR nogometni summit.
Nažalost, promjena 'kaputa moći', vlast tamnoputih, JAR-u nije donijela ništa dobro. Tamnoputi su i dalje siromašni, kriminal i korupcija galopirajuće rastu. Bijelci, kojih je sve manje, i dalje imaju kapital u rukama i taj jaz nažalost nikad neće ispariti iznad dvaju oceana.
No nogomet (nažalost ne i u slučaju susreta BBB-a i Torcide) ipak ima čudesnu moć da se to barem na mjesec dana promijeni. Shvatio sam to u trenutku kada je domaćin na otvaranju turnira postigao premijerni gol, tamnopute tete i mršavi bijeli muškarci u žutim dresovima bili su u klupku. Slika koju ni sami nisu mogli sanjati, eto, zbila se u trenutku nogometnog ushita.
– Želite piće? Sve je besplatno! – vikalo je osoblje mog hotela u Port Elizabethu dok se slavilo.
Zgodan početak, pomislih, umjesto 'kopalja, noževa i dugih prstića' dočekalo me piće dobrodošlice.
– Želite li vodu, jeste li dobili statistiku, imate li struje? – bila su pitanja koja su se nizala da mi je gotovo bilo i neugodno.
Pristojnost i ljubaznost ovdašnjih ljudi zapravo bi mogle poslužiti kao matrica kako bi se trebali ponašati hrvatski ugostiteljski djeatnici, posebno ljeti na Jadranu.
"I dok su ispred moje kuće drugi samo balun igrali, ja i moj bend smo stalno afro ritam pivali. U duši i u tijelu samo Afrika mi ostala. Afrika to je moj bit, Afriku voli cili svit", sjetio sam se divnih stihova Dine Dvornika.
Da, Afrika je dobila priliku, početkom Svjetskog prvenstva svi su prezadovoljni. Doduše stadioni nisu rasprodani, ali ozračje je pravo nogometno, prijateljsko.
Eto, slutnje i predrasude polako nestaju, a u mojoj Africi bijeli i crni danas se grle i ljube. Pa koliko izdrže...
