Ona je prva doktorica nogometa u Hrvatskoj, druga s tom titulom u Europi. Petra Mandić Jelaska (33) kondicijska je trenerica u drugoligašu Hrvatskom dragovoljcu, šefica trenera u Futsal Dinamu, individualna trenerica, predavačica na fakultetu, autorica brojnih sportskih znanstvenih radova...
Na intervju je došla u ležernom stilu, s posla. Zanimalo me što žena ima kazati o nogometu. Na kraju razgovora pitala me je li razgovor ispunio moja očekivanja. Ugodno me iznenadila. A njezina nogometna priča počela je – od prvog koraka!
– Čim sam prohodala, nogometna lopta bila je najvažnija. Od pete-šeste godine trenirala sam paralelno tenis i nogomet. Nisam imala problema s dječacima u toj dobi. Dapače, bilo im je drago da imaju jednu curu u ekipi. Kada im je nedostajao igrač za neki turnir, uvijek su me zvali. Za ljubav prema nogometu krivi su tata i djed koji su bili nogometni treneri.
Djed Ante Mandić bio je trener u NK Valu iz Kaštela, a otac Srećko vodio je malonogometne momčadi i igrao je veliki nogomet.
– Mama je igrala košarku, iako rekreativno, a pokojni stric Petar Mandić igrao je odbojku za reprezentaciju Jugoslavije. Sestre Mija i Tanja magistrice su kineziologije. Tanja je također igrala nogomet, a ubilježila je nekoliko nastupa za reprezentaciju. Igrale smo zajedno u klubu i jedna protiv druge. Ona je igrala stopera, a ja veznog, pa me jednom izbacila s terena. Tata nije znao za koga navijati, smijao se kada me sestra izbacila, a ja sam bila ljutita jer je nisam uspjela predriblati...
Tata nije bio za nogomet
Petra je tenis trenirala do 16. godine.
– Na turnirima bi svi imali partnera za zagrijavanje, a ja bi uvijek našla nekog za nogomet dva na dva i tako sam se zagrijavala. Tata je “poluđivao”. Kada sam vidjela da u tenisu ne mogu napredovati, prešla sam u nogomet i priključila se Dalmaciji, prvom klubu u Kaštelima. Za šest mjeseci dobila sam poziv u reprezentaciju.
>> Evo po kojim uzorima bi vatreni mogli dobiti novi stadion
Kako je obitelj reagirala na vaš nogometni put?
– Najveću podršku u početku su mi pružali mama i djed. Tata nije baš bio za to jer sam trenirala tenis. Bilo ga strah da se ne ozlijedim. U dogovoru s majkom i djedom, znala sam ocu ukrasti dresove i s momčadi se prijaviti na turnir. Kada bi me otac ulovio da igram nogomet, ja bih mu rekla da sudim. Tako sam se izvlačila, dok je išlo... Sve dok mu jednom djed nije kazao: “Kada vidiš kako igra, nećeš joj moći više kazati ‘ne’...”. To je bila prekretnica. Od tog dana otac nije propustio niti jednu moju utakmicu i najveća mi je podrška sve ovo vrijeme. S ocem i djedom stalno sam gledala utakmice, mama i sestra bi gledale serije. Oca sam pratila po malonogometnim dvoranama. Više sam gledala njegove utakmice nego crtane filmove. Kada su me pitali što bih za rođendan, odgovor je bio – balun...
Igrala je središnjeg veznog igrača. O čemu je sanjala u tim počecima?
– Svi žele što dulje igrati. A prestanak igranja je najveća bol koja postoji. Oni koji vole nogomet, razumiju me. Tada izgubite dio sebe i morate početi s nečim novim. Tako se valjda postaje trener.
Je li težak bio taj put?
– Je, bio je, ali ja ne odustajem. Blagoslov mi je da radim ono što volim i da sam za to još i plaćena. Kada pogledam kako se drugi bore, sram me pričati o mojoj borbi. No, ženama je teško nametnuti se i dokazati u tom muškom svijetu. Drago mi je da probijam put i za druge žene u nogometu.
Cure su nam talentirane, ali...
Gdje je naš ženski nogomet u odnosu na nogometne velesile?
– Imamo najtalentiranije cure. Ovo ljeto sam radila u ŽNK Osijek. Od te 23 cure, ne znam koja je veći talent. No, da bismo postigli nešto više, potrebna su ulaganja. One ne igraju samo nogomet, već s posla idu na utakmice. Od novca koji dobivaju u nogometu, igračice ne mogu živjeti. Ne možete očekivati veliki rezultat u takvim okolnostima. Maja Joščak, najbolja igračica Hrvatske, ostavila se nogometa i otišla u vojsku. Imate puno takvih djevojaka. Nemamo pravi sustav. Amerikanke, Šveđanke ili primjerice Njemice na raspolaganju imaju svu potrebnu logistiku, automobile, stanove, terene, trenere... Sve im je podređeno nogometu. Da mi to imamo, uz naš talent, one nam ne bi prešle centar...
>> Kakav luksuz! Zavirite u unutrašnjost privatnog zrakoplova Cristiana Ronaldo
Petra je u Dinamu igrala s Macom Maradonom?
– Čujemo se, imamo svoju internu zafrkanciju. Ona još igra u Pregradi. I to jako dobro, rješava utakmice iz slobodnjaka, kreće se u skladu s mogućnostima, ali kada se kreće – to je gol...
Jesu li ženski nogometni razgovori bitno drugačiji od muških?
– Čak bih se usudila kazati da su i dublji. Mi to sve emotivnije doživljavamo, a i prepričavanje traje dulje. Znate kako je to sa ženama: “Znaš ono kada sam ti dodala loptu, pa nisi prošla, nisi mi vratila...” Muškarci to skrate. No, ljubav je kod jednih i drugih, samo je razlika u izvedbi i novcu...
Mario Carević je najbolji šef
Ima li mjesta za više žena u našem nogometu?
– Naravno da ima. Nema prepreka nikakvih. Najteže je ući u tim jer važna je kompetencija na svim razinama.
Kako joj je raditi u Hrvatskom dragovoljcu s Marijem Carevićem?
– Fenomenalno. Mario je najbolji šef s kojim sam do sada radila. Nije bilo jednostavno prihvatiti bilo kojeg trenera.
– Odlično se slažemo. Trebaš biti hrabar preuzeti momčad u ovom trenutku. Odmah smo se povezali, to je dalmatinska krv...
– Mario radi odličan posao i odlično je posložio momčad. Dragovoljcu me preporučio Goran Sporiš, naš znanstvenik i kineziolog. Smatram da sam se dobro snašla, a ovo mi nije prvi posao u seniorskom nogometu. U Valu sam prije osam godina radila sa Željkom Škopljancem.
Draže joj je raditi u muškom nogometu, priznaje Petra.
Žao mi je Reala
– Volim neizvjesnost i borbu. U ženskom nogometu znaju se prva dva kluba. U muškom je malo drukčije. Volim to taktičko nadmudrivanje.
Utakmice gleda isključivo s ocem.
– To prakticiram još od SP-a u Francuskoj 1998. godine. Prva asocijacija mi je ono slavlje Gorana Vlaovića protiv Njemačke. Tada me otac ubacio u more. Svi smo završili u moru, u odjeći. Tako je bilo i kada je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Ljetos nisam završila u moru jer sam bila u Osijeku – kaže Petra, pokazujući video slavlja s osječkih ulica u kojem pleše na krovu automobila.
Navija za to da Liverpool osvoji Ligu prvaka, a Jürgena Kloppa obožava i zbog jednog posebnog detalja.
>> Pogledajte što voze hrvatski reprezentativci
– Zamalo sam završila kao glavna trenerica ženske prve momčadi. U toj komunikaciji usmjerili su me na Kloppa i rekli da mu pošaljem životopis. Nakon mjesec dana dobila sam odgovor da me Klopp, na osnovi mog životopisa, preporučio za glavnu trenericu. Bila sam u užem krugu, no odlučili su se za Vicky Jackson, trenericu koja je dugo u klubu i radila je s bivšim trenerom prve momčadi. Bila sam blizu, fascinirala me veličina tog kluba. Pogledajte samo Kloppovu komunikaciju s igračima, to sve govori o njemu. Volim njegov mentalitet i strast, djeluje skromno...
Dakle Kloppov stil igre je Petri najdraži?
– To je moja vizija igre. Volim to što je momčadi ugradio mentalitet da se nikada ne predaju. Kada svi misle da je gotovo, oni iznenade. Kada su napravili iskorak, Englezi su pisali da: ‘Normal one, postaje Special One...’ Tako je, on je za mene uvijek bio – poseban...
Nije joj žao što je Ajax onako ispao?
– Žao mi je Reala za koji navijam. Kako je ispao Real, sada sam za Liverpool. Volim i Juventus...
Kaže da posebno cijeni Zlatana Ibrahimovića i Edina Džeku. Poseban dojam na nju je ostavio i Senijad Ibričić, bivši veznjak Hajduka i BiH reprezentacije.
– Od hajdukovaca sam radila s Mirkom Oremušem, Goranom Jozinovićem, Goranom Milovićem, Sandrom Gotalom, Stevenom Lušticom, Marijem Tičinovićem, Božom Radoševićem... Svi oni su se stalno vraćali i ostali smo u prijateljskim odnosima. Redovito se čujem s dečkima.
Petra je surađivala i s Ivicom Vastićem, njezinim Kaštelaninom, bivšim sjajnim nogometašem.
– Trenirala sam njegove sinove. Od njega sam učila dok je bio trener u Mattersburgu i bečkoj Austriji. Kada bi došao, proučavali bismo njegove utakmice. Mojem ocu, meni i njemu prvi trener bio je Mile Gamulin.
Petra ima posebnu filozofiju.
– O nogometu sam više naučila iz razgovora uživo s ljudima s kojima sam se družila nego iz neke literature. Ja sam praktičar koji je pronašao put u teoriju. Najvažnije mi je iskustvo s terena. Proučavam nove metode treninga. Na utakmice dolazim sat i pol vremena ranije kako bih proučavala metode zagrijavanja. Dosta snimam. Moji svi pokloni su satovi s GPS-om, biografije igrača, DVD-ove, kamere. Stalno ulažem u sebe. Pokušavam izvući novu spoznaju iz svakog razgovora. Ako zapamtim jednu rečenicu, profitirala sam.
A kako gleda na desetljeće rivalstva između Reala i Barcelone, odnosno Messija i Ronalda?
– Ja sam za Ronalda sto posto, ali ne zbog izgleda. Ima nevjerojatnu strast i glad za nogometom.
Što bi više voljela u momčadi, čisti talent ili radnike?
– Ako je talent, a nije radnik, onda bih radije ovo drugo. Ali tko ne bi volio čarobnjaka... Tu se prisjetim izjave Zlatana Ibrahimovića: “Ja sam najbolji... A što je s Messijem? Pa on nije s ovog planeta...”. Ronaldo i Messi nisu za usporedbu, oni su različiti tipovi igrača. Ali kada već razgovaramo, uživala sam gledati Ronaldinha. Žao mi je da nije dulje igrao. On se baš zabavljao... Prije njega idol mi je bio Alessandro del Piero.
Je li ženi u muškom nogometu teško zadržati ženstvenost?
– Pogledajte me i sami prosudite – smije se Petra. – Majka mi je stalno govorila:
“...Skini više tu trenirku, kako ćeš se udat’...?” Onaj tko se zaljubi u mene u trenirci, nagradit ću ga haljinom. Devedeset posto dana mi je za trenirku, pa mi se glupo šminkati i stavljati puder za dolazak na trening, pogotovu po kiši. Nema baš smisla. Ja sam radni tip žene.
Nije valjda da nema trenutaka da se obuju štikle umjesto kopački?
Trenira i karataše
– Naravno da ima. Tada se dečki obično iznenade jer sam se našminkala. Meni je draže pogledati utakmicu nego izgubiti sat vremena na šminkanje. U ormaru imam više tenisica i kopački nego štikli...
Petra također kondicijski priprema skupinu seniora u karateu.
– To su Enes Garibović, Jelena Pehar, Zvonimir Živković, Hana Živković, Lucija Lesjak, Dino Povrženić i Petra Nuić. Ima ih dosta. Već tri mjeseca radim s njima. Super su mi. Veliki su profesionalci od kojih i ja puno mogu naučiti. Ako me bude trebalo braniti, imam cijelu ekipu. To nije moj sport, no pomažem im u sferama koje znam.
Kako joj je raditi u futsal Dinamu?
– Počašćena sam. Došla sam na poziv Matije Đulvata, stavili su me na mjesto koordinatora voditelja i šefa svih trenera.
Po tome je Dinamo jedinstven sustav u kojemu je žena na takvoj funkciji.
– Imamo mlađe kategorije kadeta i juniora, napravila sam program po kojem radimo.
Pa dobro, kako sve to stiže?
– Važna je organizacija, ovo mi je super. Sada uživam jer radim ono što volim. Jedino što mi nedostaje je “materina spiza”. Sada moram sama kuhati, morala sam se naučiti, iako sam najlošija od svih žena u obitelji – smije se Petra.
Posebno ističe jedan detalj, isti datum rođenja kao i legendarni Dražen Petović, 22. listopada.
– On je posebna figura u mom životu. Ta poveznica me odredila i usmjerila na pozitivan način. Kao da sam crpila posebnu energiju iz tog detalja. Sada na humanitarnoj utakmici za sina Slavka Ištvanića pored mene sjedne Biserka Petrović i osjetim potrebu čestitati joj Majčin dan. Raznježila sam se i pustila suzu, još kada me pitala za dan rođenja, obje smo zaplakale, iako ja baš lako ne puštam suzu – zaključila je Petra.
>> Vrijednost hrvatskih reprezentativaca pogledajte u videu na vrhu teksta
