Dinamovi igrači ne pokazuju emociju, dijagnosticirao je trener Mamić nakon još jedne jezovite europske jeseni i opet, nesvjesno, otvorio pitanje promašene selekcije proteklog ljeta, u kojoj je Zoran bio samo sukreator, ali i u toj ulozi jednako odgovoran kao i brat. I daleko od toga da je emocija jedino što dinamovcima nedostaje...
Nema novoga Sammira
Međutim, upravo europske utakmice, u kojima je Dinamo bio jeziv, otvorile su i neke teme o kojima se oko Maksimira tek šapuće. Ako smo se često zgražali nad činjenicom da je Dinamu netko uvalio igrače sumnjive vrijednosti, Sigalija, Wilsona ili Machada, zašto bi od odgovornosti bile amnestirane domaće snage, poput Šimunovića, Čopa, Pivarića ili dečka s vrpcom Antolića?
Treba li se onda čuditi ako Mamići skautiraju po Južnoj Americi ili Portugalu kada u svom dvorištu, osim Ademija i Brozovića, nemaju nijednoga igrača na kojega se mogu osloniti i na njemu graditi igru.
Iskusni trener Otto Barić svojedobno je upro prstom u Antolića kao igrača od kojega bi trebalo raditi novog Sammira, dati mu najveću minutažu i najveće ovlasti. A dečko iz Gajnica, prema kojemu smo sentimentalni kao posljednjem izdanku zagrebačkog asfalta u Dinamu, teško se nosi s bremenom Sammirova nasljednika. Niti odskače klasom niti pokazuje liderske osobine kakve bi trebao imati Dinamov kapetan.
– Nisam rekao da Antolić treba biti kapetan – brani se Otto Barić i nastavlja:
– Ali, i dalje tvrdim da je Antolić dobar, da mu treba vjerovati i pomoći mu da bude još bolji.
U čemu je onda pogreška?
– Nije problem u jednome igraču. U Dinamo, koji danas nije dobar, ovoga ljeta došlo je deset novih igrača, što je na dvadesetoricu koji su već bili tu ostavilo dojam da možda nisu dovoljno vrijedni. Uglavnom, došlo je previše igrača da bi se u mjesec dana mogla napraviti igra. U Dinamu nisu za to imali dovoljno vremena, a nisam siguran i da to znaju – ističe Barić i poentira:
– Da je Antolić u Rijeci, možda bi danas bio dobar kao Močinić.
Sada je upitan i naslov
Priča o nedostatku emocija uvijek počinje i završava s karakterima igrača. Ne samo stranaca, na koje utječu i mučna atmosfera oko kluba, sablasno prazne tribine... Jedini koji pokazuje da mu je stalo, koji će u kritičnijim trenucima podviknuti, vratar je Eduardo. Jedini koji se u Dinamu ponaša kao pravi kapetan, a ovdje je tek tri mjeseca.
Dok je tako, dok domaći igrači pušu na preplaćene strance i dok među njima nema nikakve kemije, nema tog trenera koji im može pomoći.
Zbog toga sada u Dinamu više nije tema europski neuspjeh, nego – jesu li plavi uopće u stanju izdržati pritisak zahuktale Rijeke i osvojiti naslov prvaka? Jer, sve što nema Zoran Mamić, ima Matjaž Kek: i vojsku navijača, i ambijent i idilu u svlačionici. I, dakako, Andreja Kramarića, barem za još jedan derbi.
>>Zdravko, najteže je kad moraš za sve kriviti sebe i svog brata!
>>Dinamova politika: Sportingova prevara igra, a talentirani Pjaca na tribini
