U ljeto 2004. godine Miroslav Blažević sjeo je na Varteksovu klupu. Nekako u isto vrijeme stigli su i prvi signali da s njegovim urološkim traktom nešto nije u redu, a nedugo potom i potvrda – trener svih trenera ima karcinom prostate! Vrijeme mu nije bilo saveznik, jer ne ukloni li se zloćudna "beštija" na vrijeme, dijagnoza postaje – presuda. Hitna operacija pokazala se stoga kao nužnost, a Ćiro je, nagađalo se, na preporuku Otta Barića završio na urološkoj klinici u Innsbrucku, kod glasovitog liječnika Georga Bartscha pod čijim se skalpelom svojedobno našao i Robert De Niro, te neki bogati arapski šeik koji je u znak zahvalnosti za briljantno odrađenu operaciju Bartschu poklonio vilu na Azurnoj obali.
Patrolirali hodnicima
Blažević je u Austriju otputovao početkom rujna, a četverosatnom operativnom zahvatu podvrgnut je na blagdan Male Gospe. Iste večeri do njegova se apartmana s pogledom na Alpe, smještenog na 2. katu insbruške klinike, probio kvartet hrvatskih novinara, koji je cijelu tu srijedu patrolirao hodnicima bolnice strpljivo čekajući da pozornost dežurnog osoblja, koje je rezolutno odbijalo svaku mogućnost posjeta popularnom pacijentu, ipak malo popusti.
Ćiro je novinarsku ekspediciju dočekao na izlaznim vratima toaleta, odjeven u pamučnu pidžamu ispod koje se ukazivao kateter, kao neminovna posljedica kalvarije koju je prošao toga prijepodneva. Iako vidno iscrpljen od operacije i mamuran od narkoze, nije skrivao sreću što vidi poznata lica.
– Nastradao sam, sine! – ispalio je Ćiro priznavši usput kako se suočio s najtežim trenucima u životu.
Inače, operacija je protekla dobro. Dr. Bartsch ipak je vrhunski u svom poslu, no nije čudotvorac i tek je trebalo pričekati patohistološki nalaz koji će otkriti je li karcinom metastazirao ili je na Ćirinu nepriliku stavljeno "ad acta". Cijelu večer grogirani Ćiro evocirao je uspomene na neka prošla, bezbrižnija vremena ("da postoji vremeplov, odmah bih uplatio vikend i – pravac osamdeset druga!"), premda su riječi teško curile...
Sljedeće jutro Ćiro je izgledao jednako loše. Besana noć ostavila je traga. Novinarskom društvu, koje ga je tog četvrtka legalno posjetilo, skrušeno je priznao:
– Od straha sam se cijelu noć tresao ko Banja Luka. Oka nisam sklopio...
Svako malo razgovor su prekidale brojne SMS poruke podrške koje su slijetale na zaslon njegova mobitela.
U posjet mu nije došao Ivo Sanader, premda je bivši predsjednik Vlade, danas osuđenik, dva dana nakon Ćirine operacije pohodio Innsbruck gdje mu je uručen Tirolski orao, najviše odličje austrijske pokrajine Tirol za promicanje zajedničkih europskih vrijednosti u javnom djelovanju. Sanader je ipak Ćiri u posjet poslao svoje istaknute izaslanike, Blažević će reći – moje drage prijatelje – Luku Bebića i Božu Biškupića.
Pred Ćirom je bio vikend mučnog iščekivanja, ponedjeljak je dan kada su nalazi trebali ugledati svjetlo dana. Dr. Bartsch je, ne očekujući nikakve postoperativne komplikacije, otputovao tri dana u SAD, ali Ćiro nije ostao bez skrbi. Pri ruci mu je stalno bio Jasmin Bektić, mladi Tuzlak koji je u Austriji tražio košarkašku afirmaciju, a pronašao unosan posao na prestižnoj urološkoj klinici. Kad god je zatrebalo, i češće od toga, pri ruci mu je bio i tadašnji golman Tirola Željko Pavlović, čija je supruga Snježana nakon čajne dijete, kojoj je silom prilika bio podvrgnut, posebno za Ćiru spravila omiljenu mu pitu krumpirušu, dok se za Blaževićevu duhovnu obnovu svakodnevno brinuo prof. dr. Petar Babić iz Hrvatske katoličke misije u Innsbrucku.
Napokon, svanuo je i taj ponedjeljak (u međuvremenu Ćirin je Varteks sa Zlatkom Dalićem na klupi pobijedio Rijeku 2:0), a sjajna vijest proširila se poput šumskog požara – nalazi su uredni, tumor je eliminiran!
Spašen sam...
– Spašen sam, spašen! – oduševljeno je klicao Ćiro pred okupljenom novinarskom svitom koja se dan poslije sjatila u Innsbrucku na medijskoj konferenciji, koju su sazvali u klinici kako bi dr. Bartsch protumačio patohistološki nalaz i pritom zadovoljio posvemašnje apetite javnosti spontano zainteresirane za Blaževićevo zdravlje, ali i vjerojatno i dodatno izglancao svoj ionako blještavi imidž.
Stigli su novinari iz baš svih važnijih tiskanih medija, uprizorila se tamo čak i ekipa državne televizije kako bi objavila vijest dana: trener svih trenera je zdrav!
Sedam godina poslije, dok je bio izbornik kineske olimpijske reprezentacije, Ćiro je dobio još jednu dramatičnu dijagnozu – rak kože!
– Vjerujte, u takvom sam stanju da se o svojoj bolesti prvih dana nisam povjerio ni vlastitoj obitelji! Naravno da mi nije svejedno, da patim i svašta mi prolazi kroz glavu, ali ni u jednom trenutku nisam izgubio vjeru u ozdravljenje. Znam da sam u rukama vrhunske liječnice i uvjeren sam da ću dobiti i tu bitku – govorio je tada.
Nekoliko dana poslije, daleko od radoznalih očiju hrvatske i kineske javnosti, Ćiri je u jednoj zagrebačkoj bolnici odstranjen dio tkiva na leđima na kojemu se nalazio zloćudni melanom (koji je već bio uklonjen prvim operativnim zahvatom).
– Operacija je trebala biti u bolnici Sestara milosrdnica, ali sam zbog velikog interesa novinara u posljednji tren odlučio da me operiraju na drugome mjestu. Nisam želio svakom svojom bolešću i nevoljom opterećivati obične ljude. Ima toliko bolesnijih ljudi od mene, pa ne bih htio zbog stalnog pojavljivanja u javnosti ići im na živce. Svi mediji puni su mene i moje bolesti, pa ljudi mogu s pravom reći: "Neka umre, što nas više zaj*bava. Preživio jedan rak, preživio drugi, pa neka krepa" – kazao je Ćiro. Nažalost, legendarni trener svoju zadnju bitku s tumorom nije mogao dobiti...
