Jedan od najcjenjenijih hrvatskih stručnjaka za fizičku pripremu sportaša Luka Radman surađivao je s mnogim velikim trenerima – Stankom Poklepovićem u prvom mandatu u Hajduku, Božidarom Maljkovićem u šampionskoj Jugoplastici, Petrom Skansijem u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji i Benettonu, Nevenom Kovačevićem u VK Jadran i vaterpolskoj reprezentaciji, Linom Červarom u pripremama rukometaša za Olimpijske igre 2008...
– Svi oni su top-treneri u svojim sportovima, svjetske klase, no za mene je ipak broj jedan Ćiro Blažević, dok mu je vrlo blizu Červar. Tvrdim da je Blažević, s kojim sam osvojio svjetsku broncu 1998., imao najmanje sreće u odnosu na sve trenere s kojima sam radio. Šef ima najbolje treninge i za današnje vrijeme najmodernije. Mnogi treneri začude se na tu moju konstataciju, a ja uvijek kažem – bolje je Ćirinih deset minuta treninga nego nekih trenera cijeli tjedan – kaže Radman i objašnjava:
– Ćiro stalno drži tenziju i prepoznaje bit da trening po svome intenzitetu bude vrlo blizu utakmici.
Nije bio šarlatan
Radman će Blaževićevu kontrolu nad svojim nogometašima usporediti s Mourinhovom.
– Njegova je moć da drži igrače fokusiranima, usredotočenima na treninge i utakmice. Šef je u tome Bog! Igrači ga slijepo slijede, njegov optimizam ih nadahnjuje. Jako mi je žao što za Ćiru mnogi misle da je šarlatan, da nije stručan, da sve radi na trikove, finte. Upravo obrnuto, on zna sve o procesu treninga.
Luka Radman je s Ćirom Blaževićem počeo surađivati upravo u jeku priprema za Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Bio je tada s mladom košarkaškom reprezentacijom (Andrija Žižić, Mario Kasun, Mario Stojić, Nikola Vujčić...) na pripremama na Bjelolasici...
– Na dan kada smo trebali krenuti s Bjelolasice, pojavili su se nogometni reprezentativci predvođeni Ćirom. Pred kraj ručka zove me Vedran Rožić da sjednem s njima i tu počne priča – kako im je teško jer su neki igrači ozlijeđeni, neki nisu igrali u klubovima, neki umorni... Ja im tada kažem:
– Ne brinite se, do finala je šezdeset dana, za to vrijeme može se i mrtvaca oživjeti!
Na to će Šef:
– To, sine, takvoga trebam – mobiliziran si!
– I tako ja ostajem s vatrenima, Ćiro me uzima u stožer iako me gotovo uopće ne poznaje.
Radman se prisjeća brojnih anegdota s Ćirom za vrijeme pohoda na broncu. Jednom se čak grubo našalio sa Šefom i ostao nekažnjen.
– Drugi ljudi oko njega i suradnici govorili su mu samo što bi Šef želio čuti, uglavnom su mu odobravali, iako se možda nisu s njim slagali. Ja sam bez uvijanja uvijek rekao što mislim. Ćiro je imao toleranciju na ono na što je svaki trener osjetljiv. Kada mu se da neka opravdana primjedba, on je prihvaća, ne ljuti se. Znao sam mu sugerirati neke stvari i ulaziti u ravnopravni dijalog s njim. Ne postavlja se kao apsolutist.
Radman i Blažević bili su uigrani tandem, što je na Svjetskom prvenstvu spriječilo katastrofu.
Radman kaže:
– Dan nakon utakmice s Nijemcima imali smo, kao i svaki put, regeneracijsko trčanje, a nakon toga igrači bi išli u bazen, saunu ili jacuzzi. Davor Šuker rekao mi je da ga od udarca boli list i da ne može trčati. Kažem mu:
– Pusti to meni, ja ću to sa Šefom srediti, ići ćeš u bazen.
Na to dolazi Ćiro sav napet i Šuker mu objašnjava svoju situaciju.
Šef je poludio:
– Moraš trčati, sad si se naš'o izmotavat', sad si ti neka manga...
Šuker mu na to opet uzvrati da ne može trčati, a ja, kako vidim da je vrag odnio šalu i da prijeti incident, priđem Šefu i šapnem:
– Pustite ga meni, a vi povedite ostale 20-ak minuta.
Napetost se mogla rezati nožem, a Ćiro je ipak popustio rekavši mi:
– Vodi ga i radi s njim kako ste se dogovorili. Da su se tada zakvačili, a bili su vrlo blizu, Šuker bi izletio iz momčadi i ne bi bilo ništa od trećega mjesta – zaključio je Luka Radman.
Nebrojene su situacije s Ćirom u glavnoj ulozi obilježile pohod na broncu. Njezino ishodište možda je ona neuspjela Blaževićeva smjena iz 1997. godine kada ga je spasila Tuđmanova intervencija, ali ni ona nam ne bi pomogla da u jesen iste godine čudesni danski vratar Peter Schmeichel nije zaustavio Grke u Ateni u posljednjem kolu kvalifikacija. Ondje je završilo 0:0, Danska je uzela prvo mjesto, a Hrvatska, pobjedom u Ljubljani 3:1, otišla u doigravanje protiv Ukrajinaca (2:0, 1:1).
Ćiro će kasnije reći kako je njegov autoritet bio na kušnji i kada je napravljena preliminarna lista putnika za Svjetsko prvenstvo 1998.
– Zabranio sam Srebriću da bilo kome pokaže popis, to sam odlučio učiniti ja. Međutim, Mikša se nametnuo svojim autoritetom i dokopao se liste. Sjećam se, došao sam u prostorije Saveza u Ilici, a Srebrić me ne pušta u ured. Poludio sam, nogom otvorio vrata, a unutra Mikša, Rožić i Vlatko Marković. I počnu pitanja: "Kako si mogao staviti Zorana Mamića, otkud Petar Krpan...", a Vlatko se zauzme za svoga zemljaka iz Bugojna: "Mogao si staviti Tomasa umjesto Štimca..." Za Mamića nisam ništa želio objašnjavati, rekao sam da imam pravo na jednoga svoga, a za Krpana sam rekao: "Taj dečko bio je u rovu sa 17 godina i zato ide na SP!" Nisam se dao, i to je bilo presudno, jer da sam tada prekrajao popis, izgubio bih autoritet – kaže Ćiro.
Markovićeva Tomasa ipak je poveo na pripreme u Poreč, gdje su mu stradali ligamenti koljena, pa je Bugojanac otpao. Kao i Igor Cvitanović zbog neposluha...
Ćiro je nekom svojom izjavom, gestom ili potezom, na poseban način obilježio svaku utakmicu u Francuskoj. Primjerice, uoči Jamajke ozlijeđenoga je Slavena Bilića pustio u St. Etienne kod fizioterapeuta jugoslavenske reprezentacije, a novinarima kazao kako je Slaven išao posjetiti tetu koju nije vidio godinama. U poluvremenu utakmice s Japanom gnjevni je izbornik već bio zamijenio mlađahnoga Darija Šimića jer se dečko požalio da ga žulja kopačka, pa kad je Dario već bio otuširan, Ćiro ga je odmah rehabilitirao i poslao natrag u vatru.
Uoči utakmice s Rumunjima u Bordeauxu, zamoljen (kao i svi izbornici na SP-u) da pokraj sebe na klupu stavi žandarsku kapu, u čast teško ozlijeđenoga policajaca Nivela, Ćiro ju je stavio na glavu i nije ju skidao do kraja turnira. Sve utakmice na SP-u za Blaževića su bile ode radosti, njegova trenerska remek-djela, za koja će poslije i dobiti Uefinu titulu prvoga izbornika svijeta, ali jedna je ipak bila noćna mora – polufinale s Francuzima na St. Denisu. Ni ona tupa bol od poraza protiv Steaue, ni gorčina iz Auxerrea ne može se mjeriti s onim što je Ćiro proživljavao 8. srpnja 1998. godine. I to ne poslije utakmice s Francuzima, nego – prije nje!
Tu Ćirinu tajnu – zašto nismo postali prvaci svijeta – prepričao je tadašnji direktor reprezentacije Vedran Rožić.
– Uoči utakmice s Francuzima posjetio nas je predsjednik Tuđman, a u njegovu društvu i Suad Rizvanbegović, u to vrijeme suprotstavljen wimbledonskom finalistu Goranu Ivaniševiću. Osjetila se napetost među igračima zbog njegove prisutnosti, vladala je neka čudna atmosfera – prisjeća se Rožić.
Što se, dakle, dogodilo na dan polufinala?
– Ćiro je uoči utakmice održao sastanak s igračima. Sve mi se činilo normalnim, sve dok po mene nije dotrčao Srebrić i digao uzbunu: "Brzo dođite, nešto se dogodilo!" Otišao sam u trenersku kabinu i vidio Ćiru u čudnome raspoloženju. Bio je strašno nervozan, gotovo izvan sebe od gnjeva, pušio je, gotovo nije mogao komunicirati.
Samo je ponavljao: "Što su mi to napravili..." Uspio sam razaznati da je Ćiro upao u svlačionicu među igrače dok je Boban nešto crtao po ploči. Mislio je da se razrađuju linije kretanja, a šokiralo ga je kada je vidio da kapetan pravi raspored – koji će igrač ponijeti koje slovo na svojoj podmajici kako bi, neposredno uoči istrčavanja protiv Francuza, ispisali poruku "Thanks, Goran". Evo i danas se naježim kad se toga sjetim; zar je moguće da su reprezentativci, u trenucima kada se odlučuje o finalu SP-a, pribjegli tome iracionalnome činu!? Ne samo da im je koncentracija otišla u krivome smjeru nego su i strašno povrijedili izbornika. Nažalost, Ćiro zbog toga protiv Francuza nije vladao situacijom, imao sam dojam da "nije na utakmici" i da je mogao bolje vući poteze. Ja sam i danas uvjeren da su igrači u pripremi utakmice bili potpuno fokusirani na Francuze, mi bismo ih pobijedili i postali bismo prvaci svijeta – u dahu je ispričao Vedran Rožić.
Ćiro se, pak, sjeća pokisle atmosfere u svlačionici poslije nesretnoga poraza.
– Dok sam se ljutito obraćao igračima, iza leđa mi se pojavio predsjednik Tuđman i oštro mi se obratio: "Maknite se, shizofrenik jedan!" Igračima je rekao – glavu gore, prvenstvo nije gotovo, nije isto biti treći ili četvrti na svijetu. Tuđmanov nastup osokolio ih je za bitku protiv Nizozemaca – kaže Blažević.
Kad se podvuče crta na Ćirin izbornički mandat u Hrvatskoj, ne ostaje samo svjetska bronca nego i streloviti uspon reprezentacije od 125. do 3. mjesta svjetske rang-liste (Hrvatska je jedina dva puta bila Fifin "best mover" otkad postoji ta nagrada, 1994. i 1998. godine), te titula na koju je Ćiro osobito ponosan – trener svih trenera, najbolji na SP-u, čak i od svjetskoga prvaka Jacqueta.
– Izabrali su me kolege izbornici i direktori reprezentacija. Čak je i Vlatko Marković bio sretan k'o dijete zbog tog mog priznanja, mislim da je i lobirao za mene. Plaketu su mi donijeli u La Vallettu na kvalifikacijsku utakmicu protiv Malte, što mi se nije svidjelo i zbog praznovjerja nisam je želio primiti prije utakmice. Kad su me ipak nagovorili, naravno da je krenulo po zlu: Malta je povela i držala vodstvo gotovo do 60. minute. Tada sam se obratio Vugrincu na klupi: "Ti si seljački igrač, ali i penicilin za ove seljake. Ulazi i zabij im gol!" Ušao je i zabio – dva!
Tuđman nije dao da ode
Ćiro s hrvatskom reprezentacijom nije prošao na EP-u 2000., a otkriva kako mu je uoči početka tih kvalifikacija sletjela astronomska ponuda iz Južne Koreje: četiri milijuna dolara za dvije godine!
– Obratio sam se Suadu Rizvanbegoviću za pomoć kako bismo skupa uspjeli nagovoriti Tuđmana da me pusti. Donijeli smo predsjedniku čak pismenu garanciju ugovora, na što je on graknuo na Suada: "Daj mi zamjenu, tko će ga zamijeniti!" A onda mirnijim tonom: "Odgovorite toj gospodi da je Miroslav Blažević zauzet..."
Zanimljivo, predsjednik Tuđman jednom je i davno prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj bio spriječio Ćirin odlazak s klupe reprezentacije. Naime, u proljeće 1997. godine, nakon što je Hrvatska u kvalifikacijama za SP u Splitu remizirala s Dancima (1:1) i Slovencima (3:3), počela je kampanja za izbornikovu smjenu. Predvodio ju je Dubrovčanin Vinko Brnadić...
– Taj famozni "peti ortak" iz afere Dubrovačka banka želio se, kritikama na moj račun, dodvoriti Splićanima. Sve je bilo pripremljeno za moju smjenu – priča nam Blažević i nastavlja:
– Pokojni glasnogovornik HNS-a Darko Tironi došao je k meni doma na Dobri dol priopćiti mi tu odluku. Nedugo nakon što je Darko otišao, pozvali su me iz predsjednikova ureda, kazali da me poglavar želi vidjeti. Odjurio sam gore i Tuđman me pita: "Čujem da dajete ostavku?"
– Ne, predsjedniče, smijenili su me – uzvratio sam, na što je pobjesnio i odmah me poslao kod šefa Saveza Šoića. Dok sam se približavao poslovnici Komercijalne banke u Frankopanskoj, Šoić je istrčao na ulicu i bacio mi se u naručje:
– Ćiro, Ćiro, najveći treneru!
– Eto, tako sam ostao izbornik i to je još jedan razlog zašto Tuđmanu pripisujem najveće zasluge za francusku broncu – zaključio je Ćiro.
Bila su to ratna i poratna vremena, puno je bilo podobnih i još više nesposobnih. Nije Ćiri bilo lako voditi tu momčad jakih osobnosti. Bokšić je najviše zarađivao. Šuker je stalno davao izjave za medije, Boban se predstavljao kao gospodin, Prosinečki je znao najviše nogometa, Štimac je bio prirodni vođa, Bilić je bio ozlijeđen, Jarni je jedini bio nezamjenjiv, nije se znalo da li će braniti Ladić i li Mrmić, puno lobija, a Ćiro ih sve posloži i pobijedimo izuzetno jaku Njemačku, a poslije još i Nizozemsku koja je bila najjača reprezentacija tog turnira. To je bio Ćiro, ostao je u reprezentaciji, a svaki mjesec su ga smjenjivali i radili mu iza leđa.