Filip Ude ostao je jedini hrvatski gimnastičar na Svjetskom prvenstvu u Liverpoolu. Kvalifikacije je uspješno odradio u ponedjeljak, a danas će od 16:20 nastupiti u velikom finalu na konju s hvataljkama. Prošlo je čak 15 godina od njegovog prvog finala. Uz svjetska finala, Filip iza sebe ima iskustvo i u 11 europskih seniorskih finala, četiri europska juniorska, pa olimpijsko, mediteransko, čak 66 finala Svjetskih kupova... Osvojio je sve velike gimnastičke medalje.
– Spreman sam i nisam spreman. Gimnastika je sport gdje nema pravila. Možeš biti sto posto spreman, psihički i fizički, napraviš malu pogrešku i svi snovi odu vjetar. U finalu ću ići s vježbom koju uopće nisam trenirao i to mi je dodatni stres. Imam problem s "ruskim kolima", koje sam na treningu probao i odmah mi je puknuo žulj. Te hvataljke na spravi Gymnova su deblje, a željezo oštrije.
Možda idem na sve ili ništa
Nastupate sedmi u finalu?
– Iskreno, svejedno mi je. Znam da su sa slabijom vježbom, koju mogu napraviti, šanse za medalju male. Ali, ako idem sa startnom ocjenom 6.1, onda imam šansu za postolje. Sad, hoću li raditi slabiju ili težu vježbu, odlučit ću kada dignem ruku sucima da krećem s vježbom. Istina je da nemam što izgubiti.
Ovo vam je četvrto pojedinačno finale na SP-u, koje vam je bilo najdraže?
– Ono u Stuttgartu 2007. godine, kada sam vježbao višeboj. To je bilo natjecanje na kojem sam izborio plasman na Olimpijske igre u Pekingu. Bio sam tada jako spreman, znao sam u dvorani trenirati po deset sati dnevno. U Rotterdamu 2010. godine bio sam peti. Ali, tamo sam napravio jednu pogrešku i medalje je otišla u nepovrat. Sve se vratilo 2014. u Nanjingu, gdje sam bio srebrni. Tamo sam jedva ušao u finale, a bio sam i bolestan. U finalu sam napravio najbolju vježbu u životu. Tu je vježbu teško ponoviti. Možda ako danas u Liverpoolu ubacim element Bosnari. Lani sam bio sedmi u Japanu. Tamo sam se u finalu poskliznuo jer su zbog pandemije stalno čistili sprave – kaže Ude.
Što ako u finalu trojica koji će vježbati prije vas dobiju ocjenu preko 15 bodova?
– Onda idem na sve ili ništa. Onda idem s vježbom u koju ću ubaciti sve moguće elemente. Možda budan sanjam, ali zamišljam da će se dogoditi taj scenarij. Sanjam da ću izvesti vježbu za postolje. Ali, realno će to biti teško. Tko zna, možda se neću usuditi raditi vježbu koju nisam trenirao.
Kada ste bili u finalu 2007. godine, većina današnjih finalista imala je između pet i deset godina?
– Ne osjećam se staro. Po godinama sam star, ali osjećam se bolje nego prije deset godina. Izmučio me višeboj, koji sam vježbao do 33. godine. Sada treniram jednu spravu, što nije jako zahtjevno.
Ovo vam je četvrto veliko natjecanje na kojem ste se plasirali u finale?
– Nije prvi put. Imao sam četiri plasmana u finale 2007. i 2008. godine, kada sam osvojio i dvije medalje. Neka se ovaj niz nastavi i sljedeće godine, kada je na rasporedu europsko i svjetsko prvenstvo, pa ću onda postići novi rekord po broju uzastopnih finala.
Odakle još motiva?
– Moj glavni pokretač, moj glavni motor je kći Eva, moj najveći navijač. I ovoga puta obećao sam joj da ću joj donijeti Lego kockice. I ja ih volim slagati, ha-ha. Ona mi je sve na svijetu... Sigurno će me na TV-u gledati u finalu. Naravno, u jednom trenutku poslat ću joj poljubac preko TV ekrana. Ona često sa mnom ide na treninge, stalno skače na trampolinu. Za sada nema želju trenirati gimnastiku. Neka sama odluči, sigurno je neću nagovarati. Ima pet i pol godina, a ja sam počeo trenirati gimnastiku sa sedam.
Kako ste provodili dane između kvalifikacija i finala?
– Malo trening, malo šetnja. Vrijeme je stalno tmurno, stalno pada kiša. Otišli su mi Aurel i Tin, s kojima sam se puno družio do kvalifikacija. Realno je da ćemo nas trojica još dugo ići zajedno na natjecanja.
Nismo slučajno u finalima
Ovo je osmo finale hrvatskih gimnastičara na svjetskim prvenstvima. A niz traje od Antwerpena 2013. godine. Na tom putu osvojili smo i svjetsko zlato 2017. i srebro 2019. Tina Srbića i Filipovo srebro 2014. i Možnikovu broncu iste godine. Kako to komentirate?
– Možda treniramo puno više nego drugi. Nije da smo slučajno upadali u finala...
U karijeri vam nedostaju još samo zlatne medalje, premda ih je bilo na svjetskim kupovima?
– Da, nedostaje mi zlatna medalja s velikog natjecanja. Nikad nisam bio najbolji, uvijek sam bio drugi, to mi je silan motiv za dalje. Ako se ne dogodi, neće biti ništa strašno. Ali, opet, moram sanjati i nekako vjerujem da me ta zlatna medalja negdje čeka. Negdje će me nagraditi ti silni sati, dani i mjeseci u dvorani. Pazite, količinski treniram u jednom danu kao što neki ne treniraju u cijelom tjednu. Sve je u mojim rukama danas i nadam se da će jednom praznik doći u moju ulicu – zaključio je Ude.
>> Šime Vrsaljko oprostio se od reprezentacije Hrvatske: 'Nije lako, ali vrime je...'
