Ivano Balić je rukometaš posebnoga kova, za mene i danas najbolji na svijetu. I drago mi je što je upravo Večernji list oslikavajući njegovu igru prvi napisao da je rukometni Mozart.
I Petar Metličić ide u kategoriju vrhunskih rukometaša, od onih je koji inteligentno u prvi plan znaju nametnuti svoje vrline i skriti manjkavosti.
I da sam kojim slučajem trener, slažući momčadsku križaljku uvijek bih počeo s njima dvojicom.
Červaru se dugo predbacivalo da sve uspjehe ima zahvaliti baš genijalcu Baliću i da nema u igri takozvanu varijantu B. Ovo je prvenstvo pokazalo da hrvatska reprezentacija ima pripremljenu i igru bez Ivana. Točnije, ima igru s Domagojem Duvnjakom. I ne samo to, izbornik je vrlo hrabro odlučio podijeliti minutažu na cijelu momčad, pa više uopće nije uputno govoriti o prvoj sedmorki i pričuvama. Jer, udarna je postava ona koja je u tom trenutku na terenu.
Netko će reći da su Červara na to natjerale prilike: Ivano je dugo bio ozlijeđen i nije prošao prave pripreme, ima daha za dvadesetak minuta, a i Pero iscijeđen rukometnim non-stopom i praćem čestim ozljedama ne može više kao nekad igrati u svakoj utakmici svih 60 minuta u oba smjera. No, i prije je bilo nedaća, ali ipak teret nije raspoređivan na tako mnogo igrača.
Pobjeda nad Francuzima izborena bez Balića i Metličića u postavi ipak ne smije zavarati. Prije svega jer to nije bio dvoboj velikog uloga, od dva boda važnije je bilo poštedjeti umorne junake za sljedeća kreševa i izbjeći moguće nove ozljede.
I Červar i Onesta isto su razmišljali, minute su ponajviše ponudili onima koji se do sada na svjetskom prvenstvu nisu mnogo potrošili. Ali, u polufinalu i, daj, Bože, finalu, i Balićeve i Metličićeve minute nužne su za dobar rezultat. Naravno, nitko ne može jamčiti da će njihov nastup značiti i pobjedu, ali s njima dvojicom u postavi to je još uvijek ipak neka druga priča. Puno, puno jača negoli bez njih. Što je i razumljivo, jer riječ je o vrhunskim igračima, o zvijezdama.
