Od posljednjih osam vaterpolskih Prvenstava Europe njih tri organizirala je Hrvatska i u sva tri slučaja predsjednik Organizacijskog odbora bio je Perica Bukić (57), najtrofejniji hrvatski vaterpolist, danas izvršni dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza. Ovaj razgovor vodili smo prije finalne utakmice Hrvatske i Španjolske čiji nam ishod nije mogao pokvariti visoku završnu ocjenu kako za hrvatske organizatore tako i za našu nacionalnu vrstu koja se na koncu okitila srebrom.
Prvi Euro u hrvatskoj organizaciji odigran je 2010. na vanjskom bazenu Plivališta Mladost. Drugi se odvijao 2022. u splitskoj Spaladium Areni, a ovaj treći na zatvorenim plivalištima u Gružu i na Mladosti.
Nije bilo dovoljno ulaznica
– Sretan sam i zadovoljan što smo u sva tri slučaja imali potrebu za "izmišljanjem" dodatnih mjesta na tribinama. Problem vaterpola su kapaciteti plivališta, nedostaje onih od 5000 mjesta li barem onih od 2500 mjesta koja se, recimo, mogu dignuti na 4000. To je nešto što nedostaje i Europi, a ne samo Hrvatskoj. I zato je najlakše bilo organizirati prvenstvo u Splitu jer je Spaladium Arena imala kapacitet od 9500 do 10.000 mjesta koji smo mi u polufinalu proširili na 12 tisuća. Premda smo 2010. imali na raspolaganju 6500 mjesta, i tada smo imali potražnju za ulaznicama na koju nismo mogli odgovoriti. A onda možete zamisliti sadašnju situaciju u kojoj smo mogli primiti maksimalno 2000 ljudi. Osim toga, za Zagreb i Split imali smo vremena za pripremu jer su nam ta domaćinstva dodijeljena najmanje dvije godine ranije pa smo znali što nas čeka. Dakle, imali smo i dovoljno vremena za animaciju sponzora. Ovom prilikom mi smo domaćini službeno postali 17. studenog, a prvenstvo je počelo 4. siječnja.
Iskustvo prethodnih domaćinstava svakako je bilo dragocjeno.
– Mislio sam da se Zagreb 2010. neće ponoviti jer je dojam bio spektakularan, no Split 2022. nadmašio ga je s 12 tisuća ljudi na tribinama i novom reprezentacijom kojoj nitko nije davao izglede da se okiti medaljom. Slično je bilo i sada kada je, nakon devetog mjesta u Fukuoki, bilo puno skepse. Dečki su pokazali koliko im znači domaći ambijent, a u sportu nema ljepšeg trenutka nego imati srebro u džepu i igrati za zlato. Uvijek se sjetim Rudićevih riječi s Olimpijskih igara u Los Angelesu kada je rekao: "Kad osvojiš srebro, ti si ostvario cilj prema državi i narodu", i to je u svakoj opciji veliki uspjeh. No ponekad ne znaš je li veća razlika između prvog i drugog mjesta ili trećeg i četvrtog. Jer, za razliku od onoga koji je pobijedio u utakmici za broncu, rijetko ćete kada u ekipnim sportovima vidjeti da netko slavi kada osvoji srebro.
Kad je postalo jasno da Izrael, u vihoru rata, ovo prvenstvo ne može organizirati, Hrvatska je spremno uskočila.
– Dva čovjeka u tome su nam strašno puno pomogla. Prvi je bio Josip Varvodić, prvi dopredsjednik European Aquaticsa, koji se založio i prezentirao što Hrvatska može napraviti. U drugom koraku to je bio predsjednik Vlade Andrej Plenković koji je na moj poziv kazao kako misli da je to dobra ideja, ponajprije uzimajući u obzir činjenicu da su to nama bile i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. Zahvala premijeru koji je od prve minute stao iza nas, ali i dubrovačkom gradonačelniku Frankoviću koji je od početka podržao ovu priču baš kao i zagrebački gradonačelnik Tomašević. Moram spomenuti još i Ivana Milakovića, izvršnog direktora Europskog prvenstva, kao i Marka Eraka i Alena Boškovića koji su vodili zagrebački, odnosno dubrovački dio prvenstva.
Što su bili najosjetljiviji dijelovi ove organizacijske priče?
– S našom idejom Dubrovnik smo zatekli usred radova na kotlovnici i grijanju bazena. U Zagrebu smo podigli kapacitet za 700 ljudi, na 1800 mjesta, što smo postigli uz pomoć švicarske tvrtke koja je radila tribine i na Snježnoj kraljici. Taj je objekt izgrađen 1987., za Univerzijadu, i trebalo je doraditi niz stvari. A kada uz sve to odbijete blagdane i neradne dane, priznat ćete da nam nije bilo jednostavno. Za razliku od Dubrovnika u kojem je veći prostor, u Zagrebu je bio problem objasniti da nemamo dovoljno ulaznica na raspolaganju. Da ne govorimo o hrvatskom načinu snalaženja i višestrukim ulascima s akreditacijama zbog čega neki nisu mogli ući na utakmice. I zato smo bili u situaciji da se moramo ispričavati ljudima, tim više što zagrebački bazen nema numerirana mjesta. Ta priča nas je jako opteretila.
Koliko se pažnje, u sigurnosnom smislu, trebalo posvetiti reprezentaciji Izraela?
– Kad dolazi Srbija, mi uvijek imamo neku priču, a u Dubrovniku smo imali i Crnu Goru. Zatim je trebalo posebnu pažnju posvetiti Grčkoj s obzirom na jesenska događanja s nogometnim navijačima. Naravno, najveću pažnju zahtijevao je Izrael koji je morao imati odvojenu prehranu i prijevoz, što smo kvalitetno odradili. Dakako, oni su imali svoje službe koje su kontrolirale priču, a njih smo rasporedili tako da uvijek igraju prvu utakmicu u danu i bazen se pregledavao prije svake njihove utakmice.
Sve se svodi na inspiraciju
Kad je prvi čovjek organizacije bio najnervozniji u rezultatskom smislu? Je li to bilo uoči onog četvrtfinala s Grčkom?
– Da, jer ta je utakmica određivala hoće li sve ovo što smo radili imati smisla. Uostalom, svaka eliminacijska utakmica je stres za sebe. Kad ispadneš u četvrtfinalu, ti si, u smislu zanimanja javnosti, završio prvenstvo. A kad uđeš u polufinale, ti si izborio dvije utakmice za medalju i pojačao interes medija te osigurao za još dvije utakmice pune tribine. Bila je i velika napetost uoči utakmice s Mađarskom koja je došla s pomlađenom selekcijom i mi bismo si teško oprostili da to nismo dobili. Jer nakon izgubljenog polufinala ti moraš odigrati još jednu sjajnu utakmicu da bi osvojio broncu. Znali smo da do finala postoje dva puta. Jedan je da je četvrtfinale lakše, a polufinale teže, a drugi da je četvrtfinale teže, a polufinale lakše jer su Italija i Španjolska ipak jače od pomlađene Mađarske. No znalo se dogoditi da imamo odličan ždrijeb i da ništa ne osvojimo, ali i obratno. Sjetite se samo 2017. i Budimpešte i kako smo do svjetskog zlata morali pobijediti Italiju, Srbiju i u finalu Mađarsku. Uvijek se to svede na inspiraciju, na dobar dan. Sport je pošten i, ako si dao sve od sebe, onda se to i vrati.
