I jedan je poznati Zagorec igrao za Dinamo i Hajduk, rođeni Varaždinac Danijel Hrman (49), nekad streloviti lijevi bek koji čak ima i četiri nastupa za A reprezentaciju. Kod izbornika Mirka Jozića 2001. godine nastupio je u dvije prijateljske utakmice s Južnom Korejom te 2002. sa Slovenijom, a kod Otta Barića 2003. godine protiv Makedonije u Šibeniku.
Hrman danas živi u Trnovcu, predgrađu Varaždina, 'dijeli nas samo aerodrom', kaže Danijel, koji se zbog posla, ali i zbog angažmana oko dvije kćeri udaljio od nogometa.
– Moja starija kćer, 18-godišnja Stefani, živi u Francuskoj, u Lyonu, plesačica je latinoameričkih plesova u akademiji čuvenoga plesača Frederica Mosse. U Hrvatskoj je plesala za Nicolasa Quesnoita, te su Francuzi došli ovdje po nju i pozvali je na probu, na kojoj je zadovoljila. Stefani sada trenira u tamošnjem klubu, ima plesnoga partnera Francuza, Brahima Lambarkija, koji će – plasiraju li se na svjetsko prvenstvo u latinoameričkim plesovima – nastupati pod hrvatskom zastavom. Uvjet je da budu među dva prvoplasirana para na državnom prvenstvu u Hrvatskoj u veljači 2024. godine. Oni plešu samo latinoameričke plesove: sambu, rumbu, cha cha cha, jive i passo doble – priča ponosni otac Hrman, pa nastavlja:
– Mlađu kćer, 10-godišnju Magdalenu, vozim svaki dan na rukometne treninge. Ona igra lijevo krilo u Koki, a desno krilo je Sofija Petričević, kćer također bivšega nogometaša Varteksa Frane. Obje su brze kao na motoru, divota ih je gledati.
>> Koje nekretnine posjeduje Zlatko Dalić? Izbornik Hrvatske novac je uložio u luksuzne zgrade
Kako vaš autoprijevoznički biznis?
– U tome sam već konstanta, posao je odavno uhodan. Imam četiri kamiona, prevozimo automobilske otpadne gume, najviše od vulkanizera iz Zagreba, do Trnovca gdje se nalazi velika reciklaža. I ja katkad vozim, kada su mi dečki, moji zaposlenici, na godišnjem odmoru. Taj posao naslijedio sam od oca nakon što je pretrpio moždani udar.
Gledao sam Varteks uživo
Idete li uopće na nogometne utakmice?
– Jako rijetko, pogledam tekmu tu i tamo na televiziji. Nedostaje mi nogomet, evo posljednje što sam uživo gledao bio je Varteks protiv Poleta iz Svetog Martina, bila je puna tribina na stadionu Slobode. I onda čujem White Stonese kako navijaju, pa mi srce zaigra, preplavi me adrenalin... – smije se Hrman.
– Dva su to različita mentaliteta. U Dinamo sam, u ljeto 2004. godine, došao iz moskovskog Spartaka. I zapravo sam se zeznuo što sam se uopće vratio doma. Mogao sam ići u moskovski Dinamo, jer me on tražio, a ja sam poželio ići kući budući da su se u to vrijeme počeli događati teroristički napadi u Moskvi; Čečenke su se počele dizati u zrak eksplozivnim napravama, čak se to dogodilo dvjesto metara od moga stana! Eh, kad sada razmišljam o tome, pomislim si: 'Koja sam ja budala, mogao sam još u Rusiji igrati, još nekaj zaraditi...' Na žalost, Dinamo u kojemu sam igrao završio je u 'ligi za bedaka', pa je u polusezoni najprije Niko Kranjčar prešao iz Dinama u Hajduk, a ja deset dana nakon njega. U Dinamu su me vodili Jurčević, Gračan te kratko Bago i Lončarević.
U Hajduku ste ipak rezultatski bolje prošli nego u Dinamu, postali ste 2005. godine prvaci?
– Čujte, mogu reći da imam jedno zlato, nakon silnih srebrnih medalja u finalima Kupa s Varteksom. U Hajduku me dočekao trener Slišković, šampionsku sezonu završio je Štimac, pa je onda došao Ćiro Blažević – prisjeća se Hrman.
VEZANI ČLANCI:
Jeste li igrali njegove 'slavne' utakmice s Debrecenom u pretkolu Lige prvaka; koje su završile 0:3 i 0:5?
– Nisam igrao nijednu od te dvije utakmice, ali bio sam kažnjen, zajedno sa svim suigračima, zbog nezalaganja u njima. Sve su nas bili kaznili! Mislim da su mi ostali dužni oko 40 tisuća eura, ali nisam ih tužio.
Tata je zadrti hajdukovac
Da, ali bočni igrači kao što ste bili vi i dalje su na najvišoj cijeni?
– E, to mene muči! Nema dovoljno proboja po bokovima, a i kad se on i dogodi, kada bočni 'baci' centaršut, onda nema nikoga pred golom. U ono vrijeme, kad smo bekove igrali pokojni Sabolčki i ja, Karić i Bjelanović zabijali su golove kao na traci.
Za koga navijate u Hrvatskoj ligi?
– Moj jedini klub je Varteks Varaždin, onaj za koji sam ja igrao, pa i danas me srce vuče prema NK Varaždinu. No uvijek mi je drago kada neki hrvatski klub igra u Europi i tada uvijek navijam za njega. Inače, moj tata Stjepan, zvani Štef, teški je i zadrti hajdukovac!
Je li dolazio na vaše utakmice kada ste igrali za Hajduk?
– Gotovo na svaku! Sad ću vam ispričati anegdotu. Na dan kada sam potpisao ugovor s Hajdukom u Splitu, išli smo skupa tata i ja u splitski restoran Šumica na večeru. Odjednom se stari diže od stola i odlazi u automobil, u kojemu je držao veliku bilježnicu s tvrdim koricama, a u njoj isječke iz novina, fotografije... stotine novinskih zabilješki o Hajduku! Tata je išao po tu bilježnicu jer je u kutu restorana opazio Ivicu Šurjaka, i on – direktno k njemu! Ja se primim za glavu, 'pa kam' ideš, čovječe!', a on se – sav u transu – upoznaje sa Šurjakom i pokazuje mu te isječke! Na to Šurjak kaže: 'Bože dragi, pa ovo ni ja nemam u svojoj arhivi.' Tata i danas čuva tu bilježnicu.
S njim je primjerice u sezoni 1998./1999. prezimio u Europi i igrao u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova protiv Mallorce, a 2001. godine sudjelovao je u senzacionalnom izbacivanju Aston Ville u 1. kolu Kupa Uefe.
A sto bi trebao ? Živjeti u izobilju zbog loptanja?