Malo je igrača za koje na prvu vidiš koliko jednu momčad čine drukčijem kao što je to u slučaju Rijeke i Franka Andrijaševića (28). Teško se sjetiti kad su Riječani tako razdragano slavili golove kao nedavno u velikom trijumfu na Poljudu protiv Hajduka (4:0). Tri od četiri akcije za pogotke nosile su autorski potpis igrača koji je 2017. napustio Rijeku i Prvu HNL da bi igrao u Belgiji, da bi uspio u inozemstvu i napravio korak više u karijeri.
Otišli ste nakon dvostruke krune kad je u Rijeci vladala velika euforija oko kluba, a vratili se u isti klub, samo s potpuno drukčijim ozračjem oko njega. Je li vas to iznenadilo, pitamo Andrijaševića?
– Iskreno, bio sam uzbuđen zbog povratka u Rijeku i jedva sam čekao prvu utakmicu. Nismo dobili tu prvu, ali sam zabio gol i nisam to osjetio. Tek nakon toga sam bolje vidio da nije bajna situacija između navijača i kluba, ali nisam tome pridavao veliku pažnju. Čudno je bilo, ali poznavajući ljude i klub, znao sam da ćemo se dići što se i dogodilo poslije prvenstvene stanke, u finišu sezone – započeo je Andrijašević.
Već prema prvim potezima vidjelo se koliko je igrač takve napadačke klase nedostajao ovoj momčadi Rijeke. Dijelite li i vi dojam da bi Rijeka možda i prošla Gent da ste u tom dvoboju bili na “pravoj” strani?
– Ne znam, teško mi je to govoriti. Rijeka je, posebno u prvoj utakmici, imala veće šanse, povela i da je zadržala to vodstvo. Općenito je falilo nešto više da se to prođe, ali ne mogu reći bi li sa mnom prošla. Znao sam da Gent neće previše dominirati, ali prošao je možda zbog nešto malo više iskustva, a na Rujevicu je došao bez straha, za razliku od nekih drugih ekipa.
Zašto vi niste uspjeli u Gentu? Otišli ste tamo kao najbolji igrač Prve HNL i najbolji strijelac prvaka, a niste dobili pravu priliku. Jesu li ti igrači tamo bili bolji od vas? Iz te dvije utakmice nismo vidjeli neku izvanserijsku klasu...
– Imao sam glupu ozljedu odmah na početku, i to na treningu kad su mi nakon jednog udarca pukla rebra. Prije toga sam imao i distorziju vrata. Prvih mjesec-dva dana igrao sam dobro, ali zbog tih pehova s ozljedama proveo sam pola godine više u bolnici nego na terenu. A kad sam se vratio, dosta ljudi koji su me doveli otišli su iz kluba zbog kojekakvih razloga. Već na sljedećim pripremama osjetio sam da to nije ista priča. Uslijedilo je mučenje, ja sam pokušavao u svemu naći neku pozitivnu stranu. I dan-danas je vidim. Prvu sam sezonu nekako izgurao i očekivao da će u drugoj biti bolje. Ali koliko god sam se bio trudio, ništa se nije mijenjalo. Bilo mi je fascinantno da nekoga toliko platiš i onda mu ne daš priliku. Sigurno da je i meni nakon puknuća rebara i povratka trebalo mjesec i pol dana jer mi je bilo teško ući u dvoboj. Možda bi se sve odvijalo drukčije da nije bilo tih ozljeda.
Dojam je i da Gent kao klub ima ogroman roster s bar 30-ak igrača.
– Da, i nevjerojatno je kako se brzo izmjenjuju, u tih dvije godine koliko sam ondje bio mislim da je prodefiliralo nekih 60-70 igrača! Neki su bili i otprije, ali ja sam se nakon dvije godine osjećao kao starosjedilac! Pokušavao sam i razgovarati, tražio da mi kažu pravi razlog zašto ne igram, ali samo su odgovarali “e sad igra taj”. Dobro mi je poslije došlo pola godine u Beverenu jer sam tu povratio malo samopouzdanja. Jako sam zahvalan treneru Čustoviću jer mi je ono što je obećao preko telefona i ispunio. Vratio me u život.
Je li vam palo na pamet da ste mogli biti u Rusiji i osvojiti srebro da ste ostali još jednu sezonu u Rijeci?
– Kad je reprezentacija u pitanju, imao sam dvije vratnice. Prvu kad je bio izbornik Štimac koji me prvi pozvao. Igrao sam dobro u Hajduku dok me Tudor prestao stavljati u momčad iz nekih glupih razloga, za koje se pokazalo da nisu točni. A drugi put kod Čačića kad sam bio u Rijeci. Mislim da sam u to vrijeme mogao više puta biti pozvan. Ali nije se dogodilo, nemam se što ljutiti.
Mora li igrač još uvijek nužno napuštati hrvatsku ligu da bi ostvario snove u nogometnom smislu? Uzmimo primjer Brune Petkovića koji je, igrajući za Dinamo, došao ne samo do velikih utakmica u Europi i reprezentacije već je postao i njezina prva špica.
– Nemoguće je generalizirati. Da sad opet idem, više bih gledao kakvo je klupsko okruženje, što je bitno za igrača. Dosta se naših igrača u zadnje vrijeme u Belgiji nije proslavilo, ali to je i stvar mentaliteta. Mi nismo naučili da te netko može tako “zavidat”. Opet nekako mislim da se igraču kad-tad vrati ako se trudi i vrijedno trenira.
Kolika je razlika između HNL-a i belgijske lige?
– Liga je dosta izjednačena, a dobar dio klubova može si priuštiti da dovede igrača za 1,5-2 milijuna eura, što je u HNL-u jako teško. Ali kvaliteta je ipak dosta upitna. U smislu snage su ispred, ali u tehničko-taktičkom pogledu kaskaju za HNL-om.
Pamtite li vi tako dobar Dinamo?
– Ne. I prije je Dinamo bio jak, sezonu prije šampionske bili smo blizu, tada je možda malo padao jer je dugo bio prvak. Dolaskom Bjelice i nekih igrača koji su se pokazali kao prava pojačanja, složio se moćan Dinamo.
Nakon 0:5 na Rujevici, kako će izgledati susret 18. prosinca?
– Takva se utakmica dogodi, uvjeren sam da Rijeka neće biti loša.
Koliko se često sjetite one šampionske sezone Rijeke i čega najviše?
– Iskreno, često bih se sjetio, naročito u Belgiji kad nisam igrao. Naročito ozračja. Sve mi je to prebrzo prošlo. Ako bih izdvajao detalj, to je onda bilo ono slavlje nakon Cibalije kad su navijači uletjeli na teren. Tu radost navijača, neke sam vidio kako plaču na koljenima, pamtiš dugo, dugo...
Ostala je u sjećanju slika kako vas navijači nose na rukama. – Imam tu sliku, čak sam i dobio majicu s tom slikom, hvala gospodinu koji mi ju je poklonio.
Je li vas iznenadio onaj odlazak Keka?
– I da i ne. Nije se dogodilo to na brzinu. Rezultati nisu bili dobri, već se i sezonu ranije spominjalo.
Kakav je dojam ostavio Bišćan?
– Nisam ga uspio dobro upoznati jer smo zajedno bili dva-tri tjedna. Razgovarali smo i bilo mi je pozitivno što je kao takva veličina ostao skroman kao osoba, normalan tip. Čuo sam sve pozitivno.
Je li previše razmetanja u nogometu?
– Cijene i transferi su otišli u nebo i jest to možda precijenjeno, ali tržište je takvo. Postalo je normalno da netko za igrača plati 100 milijuna eura, a do prije nekoliko godina mislili smo “di ćeš dati za nogometaša 100 milijuna”.
Što biste još voljeli ostvariti u nogometu?
– Još sanjam španjolsku ligu, mislim da ću još barem 6-7 godina igrati, pa vjerujem da ću doći tamo. Od malih nogu sam to htio, navijam za Barcelonu, a i zbog oca koji je ondje igrao tri godine.
Nije nemoguće, Ante Budimir u 29. godini zabio je dva gola Barceloni.
– Da, svaka čast. Ima tu i faktora sreće da dođeš tamo. Vjerujem da bih bio dobar.
Vjerujete li da je moguće ponoviti 2017. godinu? Možda ne ove sezone, ali u nekoj skoroj budućnosti...
– Vjerujem da jest. Istina da je sad Dinamo visoko digao letvicu i teško je to pratiti, ali zašto ne! Nekoliko godina prije nego što je Rijeka bila prvak, djelovalo je da je Dinamo miljama daleko pa smo uspjeli.
Nije rekao, ali mi smo pomislili – kako sad stvari stoje, prije će drugi put Rijeka nego konačno Hajduk.
>>> Pogledajte komentar naših novinara Tomislava Dasovića i Roberta Junacija na poraz Dinama
Dobar igrač. Jedan od najboljih u HNLu.